Kada je sredinom juna obelodanjen non-pejper koji su zajednički pripremile Nemačka, Francuska, Holandija, Belgija i Luksemburg, po prvi put je zvanično i napismeno na sto stavljena ideja o privremenom ograničenju prava veta za buduće članice Evropske unije.
Radi se o dokumentu koji nema obavezujući karakter, ali koji, upravo zato što dolazi iz kruga osnivača Unije, ima snažnu političku vrednost. Zapravo, radi se o ideji koja je pet godina bila u procesu sazrevanja, odnosno još otkako ju je prvi predložio beogradski Centar za evropske politike (CEP).
U nastavku predstavljamo zašto je ovo pitanje i te kako postalo relevantno za države članice.
Zašto je ovo pitanje uopšte bitno?
Jednoglasno donošenje odluka, zamišljeno kao garancija da niko neće biti nadglasan u pitanjima od egzistencijalnog značaja, u praksi se pokazao kao tačka kroz koju pojedinačni akteri mogu da zaustave kretanje čitavog evropskog bloka. Iza predloga iz non-pejpera stoji višegodišnje iskustvo koje je pokazalo koliko mehanizam jednoglasnosti može biti zloupotrebljen.
Ovaj problem dobija na značaju s obzirom na to da u redu za članstvo stoji veliki broj kandidata. Sa članstvom Crne Gore, Unija bi dobila još jednog potencijalnog veto igrača, pogotovo ako se uzme u obzir da bi ona, bez obzira na svoju veličinu, imala istu težinu poput Francuske, na primer.
Praksa poslednjih godina pokazala je koliko je ova ranjivost realna. Mađarska je pravo veta koristila kao polugu sistematski i bez ustručavanja. Poznati su nebrojeni primeri blokade ili pak usporavanja paketa pomoći Ukrajini, kao i kočenja zajedničkih spoljnopolitičkih odluka i paketa sankcija prema Rusiji.
Uz to, nije tajna da je mađarski premijer Viktor Orban neretko pravo veta koristio kako bi izvukao političke i finansijske ustupke u oblastima koje s datim pitanjem nemaju nikakve veze. Imajući u vidu sve veći značaj geopolitičkih pitanja, kolokvijalno se u briselskim krugovima kaže da EU ne želi novog Orbana iz budućih članica.
Ipak, ne radi se samo o Mađarskoj. Bugarska, na primer, već godinama blokira napredak Severne Makedonije ka EU, vezujući evropsku perspektivu jedne kandidatske zemlje za bilateralne sporove oko istorijskog identiteta i manjinskih prava. Prethodno su Francuska i Grčka upravo Skoplje blokirale.
Sve to je dovelo do toga da je ova država danas zaglavljena na svom putu ka članstvu, iako je na početku procesa prednjačila i u odnosu na Hrvatsku koja je u međuvremenu postala članica.
Paralelno sa tim problemom, danas se aktivno radi na tome da se Hrvatska obeshrabri od upotrebe svog veta prema Crnoj Gori.
Istovremeno, postoji bojazan da bi, ako bi jedna zapadnobalkanska zemlja pristupila Uniji pre drugih, ta zemlja mogla da blokira one koji su u redu iza nje za članstvo kako bi ostvarila određene partikularne interese.
Uz to, u EU već neko vreme traje ozbiljna rasprava o tome kako strukturno odgovoriti na činjenicu da postoji veliki broj oblasti gde se i dalje odlučuje jednoglasno. Jedan pravac vodi ka izmeni osnivačkih ugovora i proširenju oblasti u kojima se odlučuje kvalifikovanom većinom umesto jednoglasnošću.
Drugi se oslanja na takozvane pasarele, tj. odredbe koje u postojećim ugovorima već predviđaju mogućnost prelaska na kvalifikovanu većinu bez formalne revizije osnivačkih ugovora. Oba pravca suočavaju se sa paradoksom - jednoglasnost je potrebna da bi se jednoglasnost ukinula, bilo izmenom ugovora ili primenom pasarela.
Stvaranje presedana
Liderima Zapadnog Balkana nije promakao značaj ovog dokumenta. Do sada, Srbija nije krila da je otvorena za konstruktivan pristup i da ne odbacuje predlog a priori. Najglasniji u podršci bio je albanski premijer Edi Rama, koji je bez ustručavanja poručio da smatra prihvatljivim da se nova runda proširenja odvija pod drugačijim uslovima od onih koji su važili za prethodne talase.
Crna Gora je, nasuprot tome, najskeptičnija. Zapravo, zvanična Podgorica smatra da takav aranžman nije pravedan prema zemljama koje su daleko odmakle u procesu i koje nemaju nameru da instrumentalizuju pravo veta. Ipak, pristupanje Crne Gore nameće se kao teren za uspostavljanje novih presedana.
To podrazumeva mogućnost da se privremena ograničenja veta inkorporiraju već u njen pristupni akt, ne nužno zato što trenutno postoji izrazita bojazan od ove države, već da bi se definisala nova pravila koja bi bila primenjiva na sve buduće članice.
Ono što ovom pravcu razmišljanja daje dodatnu težinu jeste to što non-pejper nije potpis samo Berlina i Pariza, već iza njega stoje i Brisel, Hag i Luksemburg. Iako i dalje ne postoji konsenzus oko ove ideje, činjenica da ove države stoje iza nje ukazuje da će ona nastaviti da bude predmet ozbiljnog razmatranja i u narednom periodu.
(EUpravo zato.rs)