Zapadni Balkan
Zapadni Balkan je naziv koji su u početku koristili američki i evropski kreatori politike kako bi opisali deo Balkanskog poluostrva koji je ostao izvan Severnoatlantskog saveza (NATO) i Evropske unije (EU) od ranih 1990-ih. Obuhvatao je svih sedam država koje su nastale raspadom Jugoslavije (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, takozvano Kosovo, Makedonija, Crna Gora, Srbija i Slovenija) zajedno sa Albanijom.
Nakon Samita EU u Solunu u junu 2003. godine, preuzete su obaveze da se sve države Zapadnog Balkana uključe u Evropsku uniju, a od tada do danas su samo Slovenija (2004) i Hrvatska (2013) postale članice EU.
"Budućnost Balkana je u Evropskoj uniji" rečenica je iz Deklaracije koja je obeležila Solunski samit 21. juna 2003. godine. Dan ranije, 20. juna, Evropski savet je, na inicijativu Grčke, odobrio i Solunsku agendu za Zapadni Balkan.
S obzirom da nije geografski ili istorijski koncept već politički, geopolitički i tehnički, pojam Zapadni Balkan trebalo bi da nestane sa pristupanjem zemalja regiona EU. Dokaz za to je Hrvatska koja se sada "računa" samo kao članica EU, a ne kao deo Zapadnog Balkana.