Dok asfalt na ulicama leti dostiže temperature od najmanje 50 stepeni, a klima-uređaji rade bez prestanka, pitanje kako projektovati zgrade koje mogu da pruže prijatan boravak bez ogromne potrošnje energije postaje jedno od ključnih za budućnost građevinske industrije.
Arhitekte više ne projektuju samo za sadašnje klimatske uslove, već i za one koji nas očekuju za nekoliko decenija, a koji će, prema svim projekcijama, biti sve manje prijatni.
Prema rečima dr Bojane Zeković, docentkinje na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, osnova projektovanja objekata otpornih na pregrevanje leži u pažljivom sprečavanju prekomernih solarnih dobitaka i primeni principa prirodnog rashlađivanja.
To podrazumeva pravilnu orijentaciju prostorija, adekvatno dimenzionisane otvore na fasadama, zaštitu od direktnog sunčevog zračenja, ali i omogućavanje kvalitetne prirodne ventilacije i noćnog rashlađivanja objekta.
"Zaštita od prekomernih solarnih dobitaka postiže se pre svega pažljivom orijentacijom prostorija vodeći računa o njihovoj nameni, adekvatnim dimenzionisanjem otvora na fasadama i primenom odgovarajućih elemenata zaštite od sunca. Na taj način se izbegava pregrevanje prostora direktnim upadom sunčevih zraka. Sa druge strane, pri visokim temperaturama jako je bitno omogućiti dobru prirodnu ventilaciju, što se postiže omogućavanjem unakrsne ventilacije prostora, gde će jedna strana uvek biti hladnija i "izvlačiti" višak toplote. Omogućavanje rashlađivanja prostora tokom noći, kada su temperature niže takođe je jedna od korisnih strategija pasivnog rashlađivanja", objašnjava dr Zeković za Ekapiju.
Važnu ulogu, dodaje, imaju i materijali.
"Materijali sa velikom gustinom i termičkom masom, svetlih tonova, slabije doprinose pregrevanju. Primena izolacionih materijala, ventilisanih fasada, "cool roof sistema" kao i stakala koja slabije propuštaju sunčevu toplotu takođe u velikoj meri doprinose smanjenju potrebe savremenih objekata za aktivnim hlađenjem", pojašnjava.
Grad kao prirodni klima-uređaj
Sagovornica ističe da se borba protiv pregrevanja ne vodi samo na nivou pojedinačne zgrade, već i kroz urbanističko planiranje.
"Tradicionalne gradske matrice u klimatima sa izraženim problemima pregrevanja tokom većeg dela godine su guste, zgrade su zbijene i pozicionirane tako da stvaraju duboke senke u prizemljima, a arhitektura i način građenja prati logiku sprečavanja pregrevanja, gradi se materijalima sa velikom termičkom masom (zemlja, kamen, opeka), otvori na fasadama su manji i pozicionirani tako da doprinose poboljšanom prirodnom provetravanju. Zgrade se projektuju sa atrijumima koji često imaju elemente vodenih površina u središtu ili ozelenjena dvorišta", kaže ona.
U savremenim gradovima posebnu vrednost imaju zelene površine, drvoredi i porozne površine koje smanjuju efekat urbanih toplotnih ostrva.
"U umerenim klimama, gde se problem sa pregrevanjem javlja sezonski, obilje zelenih površina i guste krošnje listopada koje formiraju hladovinu u širim ulicama i duž bulevara, a takođe i senku na uličnim fasadama zgrada dragocen su element "urbane klimatizacije". Zgrada nije izolovan sistem već je u direktnom sadejstvu sa svojim okruženjem. Što je okruženje otpornije na visoke temperature, što je više zelene infrastrukture i poroznih površina, to će i zgrade trpeti manje toplotno opterećenje i manje će se pregrevati", ističe.
Kako se projektuju objekti prilagođeni klimatskim promenama?
Projektovanje objekta prilagođenog klimatskim promenama počinje mnogo pre izbora materijala ili fasade. Već u fazi koncepta neophodno je analizirati orijentaciju parcele, izloženost vetru, zaklonjenost od sunca, ali i niz drugih faktora poput kvaliteta tla, izvora buke, zagađenja ili mogućnosti korišćenja geotermalne energije.
"Orijentacija, zaklonjenost i izloženost vetru su ključni bioklimatski parametri, uz koje je potrebno uzeti u obzir i neke mikrolokacijske parametre, kao što su eventualni izvori buke i drugih zagađivača, povoljne vizure, kvalitet tla, mogućnost korišćenja geotermalne energije... Kada se svi ovi uticaji ukrste sa funkcionalnim zahtevima arhitektonskog programa, kao i ograničenjima koje nameće regulativa i budžet, dobija se jedna vrlo komplikovana jednačina sa mnoštvom promenljivih u čijem rešavanju leži lepota poziva arhitekte", objašnjava dr Zeković.
Iako se često smatra da će odgovori na klimatske izazove doći isključivo kroz nove tehnologije, sagovornica podseća da su mnogi principi održive gradnje prisutni vekovima.
"Tradicionalna arhitektura je svuda vrlo dobro ukorenjena u složen klimatski odgovor, u svim svojim aspektima: od urbanih sklopova, preko oblikovanja samih objekata, njihove funkcionalne organizacije pa sve do materijalizacije. Odabir lokalnih, lako dostupnih materijala takođe je uslovljen klimatskim karakteristikama lokacije. Savremena paradigma održivog građenja koje teži racionalnijem odnosu prema prirodnim resursima zato vrlo često preuzima neke od principa tradicionalnog graditeljstva", navodi dr Zeković.
Tradicionalna arhitektura Balkana prema njenim rečima obiluje primerima dobro prilagođene arhitekture temperaturnim ekstremima.
"Od panonskih zemljanih kuća čiji debeli zidovi od naboja leti održavaju prijatnu unutrašnju temperaturu, do mediteranskih kamenih kuća kojima dugo treba da se zagreju, ali nemaju problem sa pregrevanjem. Tu su i karakteristični funkcionalni i oblikovni elementi koji omogućavaju prijatan boravak tokom toplih meseci, kao što su natkriveni tremovi ili doksati u senkama dubokih streha, ali i racionalno dimenzionisani prozorski otvori i karakterističan odnos punih i "praznih" delova fasade", pojašnjava sagovornica.
Kada je reč o domaćim propisima, ona smatra da postojeći sistem energetske sertifikacije ne prati u dovoljnoj meri izazove koje donose sve učestaliji toplotni talasi.
Prema njenom mišljenju, u procenu energetskih performansi zgrada neophodno je ravnopravno uključiti i energiju potrebnu za hlađenje objekata.
"U protivnom imamo situaciju da se povećani solarni dobici koriste kao prednost pri smanjenju energije potrebne za grejanje, dok se njihov efekat tokom letnje sezone zanemaruje", upozorava ona.
Budućnost je možda već izgrađena
Za razliku od futurističkih vizija gradova prekrivenih pametnim tehnologijama, dr Zeković smatra da arhitektura prilagođena klimatskim promenama neće nužno izgledati radikalno drugačije od današnje.
"U formalnom smislu ne očekujem da izgleda previše drugačije od aktuelne. Uostalom, imamo primere arhitekture 20. veka, a da ne pominjem istorijske građevine, koji odolevaju testu vremena i brojnih promena već jako dugo, a i dalje pružaju kvalitetan odgovor na funkcionalne i tehnološke izazove", kaže dr Zeković.
Kao uspešne primere navodi pažljivo projektovana naselja poput Cerak vinograda, Univerzitetskog naselja u Košutnjaku i savskih blokova na Novom Beogradu, koja i decenijama nakon izgradnje ostaju poželjna mesta za život.
"Uz pažljivu i sveobuhvatnu energetsku sanaciju ova i brojna druga naselja i postojeće zgrade mogu se uspešno adaptirati na buduće izazove bez gubljenja kvaliteta koji su postignuti originalnom koncepcijom, urbanističkom postavkom i arhitektonskim oblikovanjem", pojašnjava.
Posebno naglašava da najveći potencijal za održivu budućnost ne leži samo u novim zgradama, već i u adaptaciji postojećeg građevinskog fonda.
"Očekujem da okosnica arhitekture budućnosti pre svega budu postojeće zgrade, koje predstavljaju značajan materijalni resurs. Njihovim osavremenjivanjem i prilagođavanjem savremenim izazovima možemo produžiti njihov životni vek i značajno smanjiti potrošnju resursa koje zahteva izgradnja novih objekata", zaključuje dr Bojana Zeković za Ekapija.
(EUpravo zato/Ekapija)