Prema podacima Eurostata, 21,8 odsto električne energije u EU nastaje u nuklearnim izvorima, ali se ona proizvodi samo u polovini od 27 ujedinjenih država Evrope. Uz uvek otvorene dileme o energetici i sa vrlo izazovnim EU ciljem da emisiju ugljen-dioksida (CO2) smanji na nulu do polovine 21. veka, što praktično znači ukidanje termoelektrana i svih izvora koji sagorevaju fosilna goriva, pred Evropom je pitanje kojim putem krenuti ka ovom važnom klimatskom cilju. Jedan mogući put je svakako nuklearni.

Tako se prošle nedelje grupa ministara energetike iz 13 takozvanih "pro-nuklearnih zemalja" sastala u Briselu sa idejom da smanjenje emisije CO2 bude postignuto izgradnjom novih nuklearnih reaktora.Grupa je izdala i saopštenje kojim se Evropska unija poziva da obrazuje "sveobuhvatan i efikasan evropski okvir za nuklearni razvoj" što bi uključivalo uspostavljanje novih zajedničkih politika, pa tako i zajedničko finansiranje.

Saopštenje sa ovog skupa potpisali su predstavnici Francuske i još dvanaest država – Bugarske, Hrvatske, Češke, Finske, Mađarske, Holandije, Poljske, Rumunije, Slovačke, Slovenije i Švedske, zemalja koje mahom imaju operativne nuklearne reaktore ili pak, planiraju njihovu izgradnju. Skupu je prisustvovala i Italija koja nije potpisala saopštenje. Na drugoj strani, Nemačka i preostalih 13 članica protive se jačanju nuklearnih politika.

Neupućeni posmatrač bi pred ovakvim vestima mogao pomisliti kako se u uniji rasplamsava pro-nuklearni sukob i da se, nalik na atome u reaktorima, evropsko jezgro cepa. Međutim, pogrešiće. Nije naročito sveža vest da je EU povodom energije atoma oštro podeljena na dva kluba, jednog koji navija za nuklearnu energiju i koji predvodi Francuska (u kojoj više od 60 odsto energije dolazi iz nuklearnih izvora) i drugog koja se tome protivi i na čijem je čelu Nemačka (koja je anti-nuklearno opredeljena i ugasila je svoje nuklearne reaktore).

No, ove podele, popularne u medijima, samo su prirodna posledica različitih mogućnosti koje zemlje Evrope imaju u zajednici i koje se oko toga raznoliko udružuju (isto onako kako se u jednoj zemlji oko energetike udružuju različite političke opcije). Nuklearno pitanje ne samo da nije jedan mogući scenario razdora na kontinentu, nego je otvorena debata o tome jedna od manje poznatih, ali suštinskih evropskih tekovina.

Jedna od karakteristika unije, naime, jeste da nuklearni put nikom nije nametnut i da svaka zemlja ima slobodu oko pitanja korišćenja nuklearnih izvora sve dok se to ne tiče bezbednosti i sigurnosti građana Evrope. Nuklearni okvir u Evropi je zapravo postavljen obrnuto – dok ne gradite nuklearne objekte sve je u redu, nemate obavezu da ih razvijate, ali kada ih svojom voljom posedujete u Evropi, na jednom ste nuklearnom tržištu i morate slediti ista, vrlo stroga pravila nuklearne bezbednosti i sigurnosti. Koliko je to značajno za Evropu najbolje je osetila Bugarska čiji je put u uniju svojevremeno bio tesno povezan sa sudbinom njenih reaktora.

Sa približavanjem uniji, Srbija će kao i druge zemlje uživati u većoj nuklearnoj bezbednosti, ali pitanje da li će sebi jednog dana graditi nuklearni reaktor umesto termoelektrana, kao i za sve druge članice, ostaje samoj Srbiji da samostalno o njemu odluči.

Možda niste znali, ali biti članica Evropske unije za svaku zemlju zapravo znači da je istovremeno i članica organizacije Euroatom, koja je tradicionalno posebna organizacija, ali kojom upravljaju izvršni organi EU. Reč je o organizaciji koja čak predstavlja osnovu evropske zajednice. Ako bismo Evropsku uniju zamislili kao zgradu, jedan od stubova na kojima stoje njeni temelji upravo je ova Euroatom organizacija. Kao i u mnogo čemu drugom, od tekovina Hladnog rata do problema sa CO2, nuklearna energija je važan deo razvoja savremenih institucija.

Priča o nuklearnoj energiji u ujedinjenoj Evropi, naime, počinje 1957. godine, kada je 25. marta u Rimu potpisan Sporazum o uspostavljanju evropske zajednice za atomsku energiju (EUROATOM). To se događa u doba kada na svetu postoje samo tri nuklearne sile – SAD, SSSR i Velika Britanija koje bespoštedno sprovode atomske probe širom sveta. Civilna primena atoma je u povoju i ima samo propagandnu ulogu – na svetu radi svega nekoliko atomskih centrala male snage i prve generacije.

Godinu dana nakon Suecke krize i Mađarske revolucije, države Evrope, a posebno Francuska, poučeni situacijama gde je Evropa imala drugačije ciljeve i interese od SAD, počeli su sa zebnjom da posmatraju severno-atlantski nuklearni kišobran. Tada jača ideja da Evropa sama treba da razvije i svoje nuklearne kapacitete. U duhu tog vremena, pre nego što je potpisan ijedan nuklearni sporazum, razmišlja se o razvoju nuklearnih oružja kroz zajednički poduhvat Nemačke i Francuske, a istovremeno i o potencijalnoj civilnoj primeni i zajedničkom nuklearnim tržištu budućnosti (nalik onom na ugalj).

Ove ideje su dovele do sporazuma u Rimu i to baš u godini koja je bila prelomna u istoriji razvoja nuklearne energije jer tada, nakon tri incidenta na tri kraja sveta, nuklearne sile počinju da menjaju odnos prema rizicima koje ovi kapaciteti donose. Francuska će se, posle niza unutrašnjih nestabilnosti, kasnije opredeliti za samostalni razvoj vojnog nuklearnog programa, ali će ideje o zajedničkom nuklearnom tržištu opstati u Evropi do današnjeg dana.

Uz Zajednicu za ugalj i čelik i Ekonomsku zajednicu, EUROATOM će decenijama biti jedan od tri stuba koji čine zajednicu država Evrope. Možda niste znali, ali ove tri zajednice su se 1967. godine ujedinile u jednu organizaciju koju danas znamo kao EU, pa se može reći da je unija napravljena na temeljima koje čine ekonomija, ugalj i čelik i nuklearna energija. Posle ugovora u Mastrihtu 1992. godine, odnosno nakon osnivanja Evropske unije spajanjem ovih instanci u jednu organizaciju, EUROATOM će i dalje ostati odvojeno pravno telo, a tu odvojenost će zadržati i nakon sporazuma iz Lisabona.

No, odmah nakon što je 1967. integrisan, upravljanje EUROATOM-om preuzela je administracija same evropske organizacije, što je slučaj i danas. Pre toga, tokom prvih deset godina samostalnog postojanja, EUROATOM je imao tri predsednika i sva trojica su bili Francuzi, a organizaciju je vodila petočlana komisija.

Potpisivanje Rimskog ugovora
ullstein bild / ullstein bild / Profimedia Potpisivanje sporazuma u Rimu

Nuklearni koreni nisu samo od istorijskog značaja za Evropu, već pre svega bezbednosni – direktivom EU iz 2009. godine uspostavljen je okvir za nuklearnu bezbednost članica EUROATOM-a koja je kontinent učinila verovatno najbezbednijim područjem od nuklearnih hazarda na svetu. Ova direktiva je unapređena 2014. godine "lekcijama iz Fukušime", kada su uspostavljena nova bezbednosna pravila na bazi saznanja i razumevanja onog što se 2011. dogodilo u japanskoj nuklearnoj havariji.

U Evropi danas ima 98 operativnih nuklearnih reaktora koji daju struju na mrežu. U Sloveniji i Holandiji radi po 1, u Bugarskoj i Rumuniji po 2, u Mađarskoj 4, u Finskoj i Slovačkoj po 5, u Češkoj i Švedskoj po 6, u Španiji 10, a u Francuskoj čak 56 nuklearnih reaktora. To je samo deo operativnih reaktora na kontinentu, pošto izvan Unije, u Ukrajini, Švajcarskoj, Velikoj Britaniji i Rusiji ima još 65 reaktora.

U Republici Srbiji, zemlji kandidatu, na snazi je Zakon o zabrani izgradnje nuklearnih objekata, koji je poznat kao Moratorijum i koji je krajem osamdesetih godina uveden zbog straha i zabrinutosti nakon katastrofe u Černobilju 1986. godine. Zbog toga već decenijama nema ne samo nuklearne energetike, već se znatan deo nekadašnje ekspertize izgubio. Sa približavanjem uniji, Srbija će kao i druge zemlje uživati u većoj nuklearnoj bezbednosti, ali pitanje da li će sebi jednog dana graditi nuklearni reaktor umesto termoelektrana, kao i za sve druge članice, ostaje samoj Srbiji da samostalno o njemu odluči.

Operativni reaktori u Evropskoj uniji sada proizvedu više od 600.000 GWh sati godišnje, što je značajno manje nego pre nekoliko godina. Naime, brojni reaktori su poslednjih godina zatvoreni, kako zbog starosti, zbog novih bezbednosnih direktiva, tako i zbog političke odluke članica unije. Nemačka je tako poslednjeg dana 2021. godine, neposredno pred sukob u Ukrajini i potonju energetsku krizu sprovela svoj "nenuklearni plan" do kraja i zatvorila poslednja tri operativna nuklearna reaktora. Inače, Nemačka je zatvorila čak 33 svoja nuklearna reaktora i odlučila da ka klimatskim ciljevima krene vrlo teškim putem.

Pored zatvaranja, u Evropskoj uniji se trenutno grade dva reaktora, jedan u Francuskoj i jedan u Slovačkoj. Da li će im se u takvim projektima pridružiti i ostale zemlje iz Briselskog nuklearnog kluba, videćemo. U mnogim zemljama su aktivni planovi za nuklearno širenje, budući da ambiciozni CO2 ciljevi nisu jednostavno dostižni samo uz pomoć konvencionalnih obnovljivih izvora, vetra i vode.

Uz takve velike planove, poslednjih godina, tema o kojoj se i u Evropi rado diskutuje su takozvani mali modularni nuklearni reaktori, što je tehnologija reaktora snage do 300MW koji se prave serijski, fabrički i donose na lokaciju. Izvorno je bila namenjena za nepristupačna mesta, pustinje i prašume, ali kako je ekonomski dostižnija, postala je vrlo moderna i otvorila je novu vrstu trke za tržištem unutar Evrope. No, otvoreno je pitanje šta će biti sa ovom trenutnom modom budući da još uvek z suštini nema operativnih takvih reaktora (osim jednog u Rusiji i jednog u Kini).