Svako ima svoj karbonski otisak, bilo da je u pitanju pojedinac, kompanija, organizacija, događaj ili proizvod.

Ovaj popularni termin zapravo oslikava zbirnu količinu gasova sa efektom staklene bašte koju oslobađamo kroz svakodnevne aktivnosti – i verovatno ste nekada i sami, pomoću mnogobrojnih dostupnih kalkulatora, izračunavali lični karbonski otisak, prenosi Klima 101.

Vizuelni identitet koncepta, na engleskom nazvanog carbon footprint, podrazumeva obris stopala, često propraćen ispisom CO2. Ali tokom poslednje decenije, paralelno sa tim, javlja se i još jedan otisak – ovog puta zelenog dlana, odnosno carbon handprint.

Bez obzira na to što se na srpski i jedan i drugi prevode kao karbonski otisak, na engleskom postoji očita terminološka razlika – footprint i handprint.

Osnovna razlika je što prvi pojam ima negativno značenje, a drugi pozitivno. Konkretnije, dok već dobro poznati karbonski otisak (footprint) definiše štetu koju nanosimo klimi, otisak ruke (handprint) meri koristan trag koji ostavljamo – doprinos konkretnih koraka koje smo preduzeli za smanjenje emisija.

Dakle, carbon handprint obuhvata pozitivne klimatske efekte koji nastaju kao rezultat određenih aktivnosti, rešenja ili odluka. Iz tog razloga ćemo za potrebe ovog teksta i jasnog razdvajanja dva pojma, naspram originalnog karbonskog otiska, koristiti nov prevod, odnosno termin: karbonski doprinos.

Nasuprot uveliko popularizovanom karbonskom otisku, ovaj noviji koncept fokusira se na količinu štetnih emisija koje mogu biti izbegnute ili smanjene u poređenju sa ustaljenim rešenjima. Metoda pomaže da se identifikuju najefikasnije klimatske akcije, npr. u razvoju gradova, sektoru saobraćaja ili poljoprivredi.

Carbon handprint: Kako je nastao i kako se računa?

Godinama unazad, mnoge kompanije i organizacije svakodnevno se trude da ublaže svoj negativan uticaj na životnu sredinu i da u poslovanje implementiraju načine za efikasnije korišćenje resursa, smanjenje otpada i emisija. Istovremeno, neke od njih razvijaju proizvode, usluge i tehnologije koji idu korak dalje i doprinose ublažavanju ekološkog otiska svojih korisnika.

Samim tim, javila se potreba da se ove opipljive koristi u borbi protiv klimatskih promena kvantifikuju i iskomuniciraju, ali dugo nije bilo delotvornih metoda da se to postigne.

S tim na umu, u saradnji sa finskim kompanijama kao što su Nokia i Neste, istraživači sa VTT Tehnološkog centra Finske i LUT Univerziteta osmislili su, u periodu između 2016. i 2018. godine, okvir i metodologiju za karbonski doprinos (carbon handprint). Na taj način ponudili su svežu perspektivu i odgovor na pitanje koliko neka kompanija ili organizacija pomaže korisnicima da umanje svoj negativan uticaj na klimu.

Drugim rečima, obris dlana treba da rasvetli smanjenje štetnih emisija, odnosno karbonskog otiska drugih ljudi. A začkoljica za izračunavanje krije se na samom kraju, u ovoj konstrukciji „drugih ljudi”.

Ako ste ikada računali svoj karbonski otisak, kao rezultat dobili ste apsolutne emisije gasova sa efektom staklene bašte, izražene u kilogramima ili tonama ekvivalenta ugljen-dioksida (CO2e). Za karbonski doprinos merna jedinica je ista, ali ipak je važno naglasiti da se on ne dobija prostim sabiranjem onoga što su kompanija, organizacija ili pojedinac uradili „u svom dvorištu”.

ugljenik
Foto: Shutterstock

Jednostavno rečeno, karbonski doprinos nije smanjenje sopstvenog karbonskog otiska. Ukoliko fabrika zameni stare sijalice štedljivim ili počne da reciklira otpad, ona time samo smanjuje svoj karbonski otisak. Da bi ostvarila karbonski doprinos, njeno rešenje mora da pređe prag same kompanije i pomogne nekom drugom – kupcu, klijentu ili zajednici – da smanji sopstvene emisije u poređenju sa rešenjima koja su do tada bila standard na tržištu.

Posledično, da bismo izračunali karbonski doprinos, prvo moramo da odredimo tzv. referentni scenario – odnosno koliko bi štetnih gasova korisnik ispustio da je nastavio da koristi uobičajenu, konvencionalnu opciju. Nakon što od te brojke oduzmemo emisije koje nastaju korišćenjem našeg proizvoda ili usluge, dobijamo stvarni karbonski doprinos.

Uzmimo za primer kompaniju koja proizvodi i postavlja solarne panele. Mada se bavi proizvodnjom kapaciteta čiste energije, njen karbonski otisak nastaje tokom proizvodnje i transporta opreme.

S druge strane, njen karbonski doprinos meri se time koliko je kupac te elektrane smanjio svoje emisije zato što više ne troši isključivo struju iz termoelektrane na ugalj, već se većinski oslanja na čistu energiju sunca. Razlika između karbonskog otiska struje iz uglja i gotovo nultih emisija iz sunca predstavlja karbonski doprinos proizvođača.

Slično važi i za pametno osvetljenje i LED rasvetu koji smanjuju potrošnju električne energije u jednom domu.

Istovremeno, postoje i manje uočljivi karbonski doprinosi – tako se, primera radi, zahvaljujući platformama za video-pozive i online konferencije – koje su mnogima postale vodeći modus operandi tokom pandemije kovida – zaobilaze karbonski iscrpna putovanja zato što umesto sastanaka i događaja uživo, sve to može da se odigra u digitalnom svetu.

Pakovanje za produženo trajanje namirnica, proizvedeno u pogonima sa niskim emisijama, sprečava nastanak otpada od hrane koji na deponijama emituje metan, gas sa efektom staklene bašte koji zadržava znatno više toplote od ugljen-dioksida, ali ga u atmosferi ima dosta manje i kraće traje.

Sve bitniju ulogu u karbonskim doprinosima ima i skladištenje ugljenika, kako kroz unapređenje korišćenja zemljišta da bi postojeći prirodni ponori imali veće skladišne kapacitete, tako i kroz pošumljavanje ili tehnologije za hvatanje i skladištenje gasova u proizvodima.

Zagađenje vazduha u Sarajevu
Foto: Shutterstock

A kakva je realna primena ovog koncepta?

Postignute pozitivne klimatske uticaje kroz karbonski doprinos, kompanije i organizacije mogu da predstave u okviru naučno utemeljenih strategija za zaštitu životne sredine ili pak da ih koriste u prepoznavanju prostora za napredak ili pri razvoju novog proizvoda. Dodatno, dobre performanse mogu se koristiti u marketinške svrhe ili kod donošenja političkih odluka.

Na nivou javnih politika, ova metodologija pomaže institucijama da procene gde treba da usmere budžetska sredstva kako bi ostvarili najbolje moguće rezultate u borbi protiv klimatskih promena.

Dobar primer toga su rešenja zasnovana na prirodi - pošumljavanje, obnova močvara i tresetišta, ozelenjavanje gradova ili prelazak na regenerativnu poljoprivredu. Kroz proračun karbonskog doprinosa, država ili lokalna samouprava mogu unapred da uporede različite scenarije razvoja – na primer, koliko će ugljenika dugoročno vezati obnova jednog šumskog pojasa ili gradskog parka u odnosu na klasična infrastrukturna rešenja.

Ciljevi: Smanjiti karbonski otisak i povećati karbonski doprinos

Sa karbonskim otiskom, cilj je jednostavan – što više ga približiti nuli, tj. stanju u kojem proizvodnja uopšte ne uključuje emisije gasova staklene bašte.

Za karbonski doprinos, „nebo je granica”, odnosno ne postoji gornja granica za postignute pozitivne klimatske uticaje. Za razliku od otiska, karbonski doprinos treba da bude što veći.

Kako pišu autori okvira i metodologije, važno je postaviti ciljeve i za jedno i za drugo – težiti smanjenju karbonskog otiska uz paralelno povećanje karbonskog doprinosa.

Još jedna važna razlika leži u zrelosti samih metodologija. Dok je koncept karbonskog otiska već decenijama široko prihvaćen i jasno standardizovan, računanje i predstavljanje klimatskih koristi putem karbonskog doprinosa i dalje je u povoju.

Danas postoji više različitih definicija i naučnih pristupa, a stručna literatura na ovu temu tek raste.

S obzirom na nedostatak jedinstvenih pravila u mnogim sektorima poput građevinarstva, neophodne su jasne smernice i proverljive metode proračuna. U suprotnom, postoji ozbiljan rizik da kompanije zloupotrebe ovaj koncept i pretvore ga u još jedan alat za greenwashing (lažno zeleno predstavljanje), preuveličavajući svoje pozitivne efekte bez stvarnog pokrića.

Uostalom, takvom scenariju već smo jednom svedočili.

Upravo se masovna popularizacija samog karbonskog otiska vezuje za jednu od najpoznatijih greenwashing kampanja u istoriji.

Početkom dvehiljaditih, naftni gigant British Petroleum (BP) uložio je oko 200 miliona dolara u promociju kalkulatora ličnog karbonskog otiska sa početka naše priče – ne da bi rešio problem, nego da bi fokus javnosti i odgovornost za klimatske promene suptilno prebacio sa industrije fosilnih goriva na pojedince i njihove svakodnevne navike.

Kako karbonski doprinos ne bi dočekao istu sudbu, postajući nova marketinška „dimna zavesa”, treba da se podsetimo njegove početne ideje – otisak dlana tu je da nam sugeriše šta treba da radimo, a ne da maskira naše postojeće greške.

(EUpravo zato/Klima 101)