Razvoj ruralnih područja, podsticanje preduzetništva i održiva proizvodnja visoko su na spisku vrednosti savremenih evropskih društava. Upravo u tom kontekstu mogu se posmatrati i priče malih proizvođača koji, oslanjajući se na znanje, inicijativu i upornost, grade svoje poslove od nule, baš poput Marine Stefanović i njenog zasada aronije.

Nedaleko od Zaječara prema Lubnici, prostire se plantaža aronije koju je Marina Stefanović posadila još na proleće 2012. godine.

Kako je podigla svoj zasad i zašto ne propušta nijedan sajam, a ni dešavanja na kojima se promovišu domaći proizvodi, otkrila je za Agroklub.

"Uvek volim da spomenem da je ideja o uzgoju aronije u stvari Božija. Odavno sam proučavala kako se gaji, ali sam isto tako znala da mi je za uzgoj potreban pre svega novac. Nisam odmah htela da ideju podelim sa bratom koji je boravio u Grčkoj, i od njega tražim novac, pa sam tu želju sačuvala samo za sebe", započela je priču Marina.

Aronija rodila već prve godine

Nakon kratkog perioda, ispostavilo se da su Marina i njen brat istovremeno pratili jednu poljoprivrednu emisiju, on u Grčkoj, a ona u Srbiji. U emisiji je bilo reči o uzgoju aronije, a brat je odmah po završetku pozvao i pitao da li želi da joj pošalje novac da osnuju zasad. Marina je tada na površini od pola hektara posadila sadnice od kojih je čak i prve godine imala rod.

"Sa željom da primenim ono što sam do tada izučila o ovoj čudotvornoj biljci, u rupi gde je trebalo postaviti sadnicu najpre sam stavila stajnjak, supstrat, zeolit kao i humus od kalifornijskih glista", ističe ona i dodaje da ukoliko biljci uskratite hranu prilikom sadnje, ona će nam uskratiti rod narednih godina.

Već druge godine aronija je rodila nešto više od dve tone. Jedini problem u proizvodnji predstavljala je rutava buba u fazi cvetanja koju je redovno sakupljala kako ne bi došlo do propadanja tučka, samim tim kasnije i do izostanka ploda.

Potom je Marina odlučila da osim sveže aronije kupcima ponudi i matični sok, slatko i džem.

Kako dalje pojašnjava, slatko od aronije se pravi na uobičajeni način i to tako što se na kilogram šećera doda isto toliko aronije i zajedno kuva, dok se džem pravi od samlevenog ploda, sa ili bez šećera, što zavisi od porudžbine.

Kakva je situacija u EU?

Kada je reč o aroniji u Evropskoj uniji, ova kultura je već dobro pozicionirana, ali pre svega u segmentu prerađenih i proizvoda sa dodatom vrednošću.

Najveći proizvođači nalaze se u istočnoj Evropi, gde se aronija uzgaja u većim količinama, pa tržište nije nepopunjeno. Ipak, potražnja postoji, naročito zbog sve većeg interesovanja potrošača za zdravu hranu bogatu antioksidansima. Upravo zato najveći potencijal nije u izvozu sirovog ploda, već u kvalitetnim, diferenciranim proizvodima poput sokova, sušene aronije ili prerađevina koje mogu da odgovore na standarde i očekivanja evropskog tržišta.

(EUpravo zato/Agroklub)