U jednoj dorćolskoj ulici, Jevremovoj 39, u ateljeu naše slikarke Leposave Bele Pavlović, dogodio se sudbonosni susret.
U prostranoj prostoriji, okruženi pejzažnim slikama, upoznali su se Ivo Andrić i Milica Babić. Susret koji će biti krunisan brakom tek nakon duge dve decenije iščekivanja.
Za njeno ime je uvek nepravedno bio prikovan nastavak ‘’Andrićeva žena“, ali ona nikada nije bila samo nečiji pratilac jer su iza nje već bile decenije ispunjene karijere kao univerzitetske profesorke i kostimografkinje.
Milica Babić (1909–1968) je bila prva školovana kostimografkinja srpskog i jugoslovenskog pozorišta a njeno ime se nalazilo na gotovo svakom ‘’zvučnijem“ pozorišnom plakatu.
Opremila je preko 300 dramskih, operskih i baletskih predstava, uglavnom u Narodnom pozorištu u Beogradu, u kojem je radila od 1931. do 1964. godine kao slikarka-kostimografkinja.
U novoosnovanoj Glumačkoj školi Narodnog pozorišta u Beogradu pokreće predmet Istorija kostima i perike, a predavala je i na Pozorišnoj akademiji i na Akademiji primenjenih umetnosti u Beogradu.
Rođena je u Šamcu kao jedna od tri kćeri trgovca Stevana i Zorke Babić.
Zahvaljujući emancipovanim roditeljima odlazi na studije u inostranstvo, prvo u Beč gde studira slikarstvo, a potom u Pariz na usavršavanje u oblasti tekstila u fabrici tkanina ‘’Rođe“. Tokom umetničkog usavršavanja u Berlinu, bila je modni dopisnik Politike.
Pored matičnog, izrađivala je kostime za brojna pozorišta širom Jugoslavije, uspostavljajući standarde kostimografije na našim prostorima. Kao pionirka filmskog kostima, opremila je neke od prvih filmskih ostvarenja (Živjeće ovaj narod, Gospođa ministarka i Mis Ston).
Za svoj doprinos scenskom kostimu i kostimografiji odlikovana je brojnim nagradama, među njima i Sterijinom nagradom za kostim, za predstavu Kir Janja u izvođenju Zagrebačkog dramskog kazališta.
Svoju kreativnost Milica je pokazala u prvoj posleratnoj predstavi, Evgenije Onjegin, kada je, zbog manjka materijala za kostime, iskoristila džakove, dok je za delo Knez Igor koristila padobransku svilu.
Zajednički život Milica i Ivo proveli su u stanu na današnjem Andrićevom vencu, a kasnije u kući u Herceg Novom, jedinoj kući koju je naš nobelovac izgradio novcem koji je dobio od Nobelove nagrade. U njoj će živeti sve do svoje prerane smrti, 1968. godine.
‘’Sada vidim – naša je sudbina da sagorimo. Uvijek sam tako osjećao svijet i sebe u njemu, iako nisam uvijek imao snage ni mogućnosti da toj istini pogledam u oči i da je mirno prihvatim. Sad, kad je sve dobro moje u jednom trenu izgorjelo, vidim jasno: sve što se na zemlji rađa i pod suncem živi ide tim putem. I tome ne treba tražiti razloga, smisla ni objašnjenja“, napisao je Ivo Andrić posle smrti svoje Milice – Jelene, žene koju je na kraju ipak pronašao.
(EUpravo zato)
