U poslednje vreme sve se intenzivnije govori o internim promenama koje bi trebalo da omoguće dublju integraciju Unije, kao načinu da se ona bolje pripremi za proširenje. Istovremeno, vodi se razgovor o novom višegodišnjem finansijskom okviru odnosno političkim prioritetima koji bi trebalo da odrede tok delovanja Evropske unije do 2034. godine.
Da bismo razumeli da li i u kojoj meri ove "ekspertske" diskusije o budućnosti Evrope zaista "piju vodu" u očima samih građana Unije, odnosno da li uživaju legitimitet, a samim tim i izglede za dugoročni uspeh, u nastavku se osvrćemo na poslednje dostupne podatke Eurobarometra (prikupljene ovog proleća).
Razlozi za optimizam su tu?
Kada je 2013. godine Unija poslednji put proširila svoje granice ulaskom Hrvatske, poverenje u institucije EU bilo je, koincidentno, na najnižem nivou, svega 31 posto. Ipak, od tada ova podrška kontinuirano raste, dosežući danas svoj najbolji rezultat u poslednje dve decenije, od 52 posto. Štaviše, poverenje u EU je toliko visoko da premašuje poverenje u nacionalne parlamente i vlade, koje iznosi 36,37 posto.
Od svih prioriteta, gotovo 80 posto ispitanika izražava zabrinutost zbog pitanja bezbednosti i odbrane, te postaje jasno zašto isti procenat podržava produbljivanje saradnje u tim oblastima. Među svim "kratkoročnim" koristima članstva, ubedljivo se izdvaja mir i stabilnost, dok se kao ključni "srednjoročni" cilj Unije sve više ističe upravo jačanje bezbednosti i odbrane.
To objašnjava i rekordnih 75 posto podrške zajedničkoj spoljnoj politici Unije, kao i 81 posto onih koji podržavaju zajedničku odbrambenu i bezbednosnu politiku.
Rekordi se beleže i na drugim poljima na primer, evro uživa podršku od oko 75 posto u celoj Uniji, odnosno 83 posto u državama evrozone. Svi ovi nalazi ukazuju da, što je Evropa više izložena spoljnim pretnjama, to se povećava i nivo solidarnosti i spremnosti za dublju integraciju.
Da li se opšti optimizam preliva i na pitanje proširenja?
Poslednji podaci pokazuju da čak 54 posto građana Unije podržava proširenje. Nasuprot tome, 39 posto je onih koji mu se protive, dok samo 7 posto nema izgrađeno mišljenje o toj temi. Ovakva raspodela stavova ostala je suštinski nepromenjena u odnosu na jesen 2024. godine.
U tom svetlu, ako se osvrnemo na trenutni Trio predsedavajućih država članica, činjenica da u tim zemljama postoji jasna podrška proširenju predstavlja značajan olakšavajući faktor njihovim vladama da tu politiku zagovaraju kako u svom programu, tako i kroz konkretno delovanje. Tako u Poljskoj 65 posto građana podržava proširenje, dok je 27 posto protiv. U Danskoj koja je do nedavno bila skeptična prema toj politici podrška iznosi 62 posto, a protiv je 30 posto, dok je na Kipru 58 posto za, a 36 posto protiv.
Kada su ostale članice u pitanju, u proseku je primetna blaga tendencija rasta podrške. Zanimljiv je podatak da je u Portugalu podrška porasla za čak 20 procentnih poena u samo šest meseci. S druge strane, u Rumuniji je zabeležen pad podrške od 4 procentna poena, ali se taj pad može smatrati irelevantnim, s obzirom na to da je reč o zemlji u kojoj i dalje postoji ubedljiva većina koja podržava proširenje. Ukratko, momentum je i dalje tu.
Ovi nalazi dobijaju dodatnu težinu ako se ima u vidu da će upravo države članice, zajedno sa Evropskim parlamentom, morati da ratifikuju i daju konačno "zeleno svetlo" za članstvo. Ohrabrujuće je, u tom kontekstu, to što građani čak 23 države članice većinski podržavaju proširenje.
Izuzeci su Nemačka i Austrija, gde je 9 procentnih poena (pp) više onih koji se protive proširenju (53 posto) u odnosu na one koji ga podržavaju, zatim Češka sa razlikom od 10 pp (51 posto protiv) i Francuska sa 8 pp (49 posto protiv).
Ipak, kao pozitivan pomak može se istaći to što je broj skeptika u poslednjih šest meseci smanjen za 2 pp u Češkoj, 5 pp u Francuskoj i 6 pp u Austriji. Ovo pokazuje da stavovi nisu fiksni i da postoji prostor za smanjenje skepticizma prema proširenju. S obzirom na to da je jednoglasnost princip odlučivanja u procesu proširenja, biće od ključne važnosti da se nastavi sa jasnom i doslednom komunikacijom o prednostima proširenja kako prema Zapadnom Balkanu, tako i prema istočnoevropskim kandidatima u svim državama članicama, a naročito u onima u kojima preovladava skepticizam.
Ako imamo u vidu koliki značaj pitanje bezbednosti ima za građane EU, isticanje potencijala zemalja kandidata da doprinesu kolektivnoj odbrani i stabilnosti moglo bi značajno doprineti jačanju i javne i političke podrške unutar Unije.