Članstvo u Evropskoj uniji nesumnjivo nosi sa sobom značajne koristi za pristupajuću državu. Među ključnim koristima oduvek se isticala činjenica da bi se pristup strukturnim fondovima višestruko uvećao, pored svih drugih koristi koje članstvo sa sobom nosi.
Ipak, ono što se često ne zna jeste koliko tačno bi Zapadni Balkan zapravo dobio ako bi pristupio sada, "preko noći". Prethodno smo pisali o ceni proširenja, oslanjajući se na podatke iz višegodišnjeg finansijskog okvira za period od 2014. do 2020. godine.
Sada je, pak, fokus na najnovijim podacima, prema poslednjoj analizi troškova proširenja EU koja obuhvata period od 2021. do 2027. godine.
Proširenje staje u šoljicu kafe
Rezultati analize su nedvosmisleni: finansijski trošak proširenja EU na Zapadni Balkan bio bi zanemarljiv u odnosu na ukupnu veličinu budžeta EU. Čak i u hipotetičkom scenariju u kojem bi ceo region pristupio istovremeno, Albanija, Bosna i Hercegovina, tzv. Kosovo, Crna Gora, Severna Makedonija i Srbija, ukupna sredstva koja bi im bila dodeljena iznosila bi oko 46,6 milijardi evra tokom sedam godina, odnosno oko 6,7 milijardi evra godišnje.
Kada se uzmu u obzir i doprinosi koje bi nove članice same uplaćivale u budžet EU, stvarni neto trošak za Uniju bio bi još manji, oko 34,5 milijardi evra za ceo period, odnosno nešto manje od 5 milijardi evra godišnje.
Posmatrano u širem kontekstu, to predstavlja tek nekoliko procenata ukupnog višegodišnjeg budžeta EU i simboličan udeo u njenom godišnjem ekonomskom učinku. Zapravo, ako se "cena proširenja" svede na nivo pojedinačnog stanovnika, prosečan račun iznosio bi oko 5,3 evra na godišnjem nivou.
Za taj iznos u Uniji može da se priušti jedna kafa, eventualno i kroasan. Taj iznos se dodatno smanjuje na nešto manje od 4 evra ako se uzmu u obzir obavezni doprinosi novih članica.
Transformativni efekat za nove članice
Nalazi dodatno ukazuju na to da bi, i pored ograničenog opterećenja za budžet EU, efekti po zemlje Zapadnog Balkana bili izuzetno snažni.
Evropska unija je već sada najveći donator regionu, naročito ako se uzme u obzir da mu je na raspolaganje stavila 12,2 milijarde evra kroz instrument za pretpristupnu pomoć, kao i 1,6 milijardi evra bespovratnih sredstava u okviru Novog plana rasta.
Sa tog nivoa podrške, region bi članstvom došao u situaciju da raspolaže gotovo četvorostruko većim iznosom, koji bi pokrivao skoro 4,5 posto ukupnog bruto domaćeg proizvoda regiona.
Čak i kada se uračunaju doprinosi koje bi nove članice uplaćivale u budžet EU, neto priliv sredstava bi i dalje bio približno tri puta veći od postojećeg i iznosio bi više od 3 posto regionalnog BDP-a.
U oba slučaja, projektovani finansijski tokovi jasno ukazuju na snažan transformativni potencijal članstva u EU, jer bi obezbedili sredstva neophodna za smanjenje socioekonomskog jaza, brže približavanje standardima Unije i ostvarivanje održivog, dugoročnog ekonomskog rasta.
Čak i u slučaju uvećanih fondova, uticaj na Uniju ostaje ograničen
Kada se analizi doda i instrument "Naredna generacija EU" (en. NGEU - Next Generation EU), slika se donekle menja, jer bi nove članice, pored sredstava iz redovnog budžeta EU, imale pristup i dodatnim fondovima namenjenim oporavku i razvoju. Ako se u obzir uzmu samo bespovratna sredstva iz ovog instrumenta, ukupna sredstva namenjena Zapadnom Balkanu po pristupanju porasla bi na oko 63,6 milijardi evra.
Za zemlje regiona to bi značilo prilive u visini od oko 6 posto njihovog ukupnog bruto domaćeg proizvoda, dok bi za Evropsku uniju taj izdatak i dalje ostao vrlo skroman, tek nekoliko stotinki procenta njenog godišnjeg ekonomskog učinka, odnosno između osam i devet evra godišnje po stanovniku. Kada se, međutim, uračunaju doprinosi koje bi nove članice uplaćivale u zajednički budžet, neto trošak za EU se dodatno smanjuje, na oko 47 milijardi evra.
Posmatrano u celini, ovi rezultati potvrđuju da čak i uz punu primenu fondova iz NGEU, troškovi proširenja EU na Zapadni Balkan ostaju skromni, pogotovo kada se posmatraju u odnosu na značajne strateške koristi koje bi članstvo regiona donelo samoj Uniji.
U celini posmatrano, studija (čije smo ključne nalaze upravo predstavili) vodi ka jasnom zaključku: proširenje Evropske unije na Zapadni Balkan ne predstavlja izazov za budžetske kapacitete Unije, već pre svega test njene političke volje.
Ozbiljno uvažavanje ovih nalaza moglo bi da doprinese preoblikovanju javne i političke debate o proširenju, pomerajući fokus sa često prenaglašene zabrinutosti oko troškova ka strateškom sagledavanju pristupanja Zapadnog Balkana kao racionalne i isplative investicije u dugoročnu bezbednost, stabilnost i konkurentnost Evrope.
Poruke ove vrste dobijaju na posebnom značaju ako se uzme u obzir da će biti potrebno održati pozitivan sentiment i među građanima EU, iz čijih džepova će se, na kraju krajeva, finansirati politika proširenja odnosno integracija novih članica.