Energetska tranzicija Ujedinjenog Kraljevstva u oblasti vetroenergije predstavlja jedan od najuspešnijih primera kako dugoročna strategija, institucionalna stabilnost i tržišni mehanizmi mogu da se spoje u koherentan model razvoja.
Za manje ekonomije poput Srbije, koje se suočavaju sa ograničenim investicionim kapacitetima i nasleđenom zavisnošću od fosilnih goriva, ovaj primer ne bi trebalo da se tumači samo kao inspirativan, već i konkretno primenljiv u određenim segmentima. Iako postoje razlike u geografiji, veličini tržišta i stepenu razvoja, osnovni principi koji su omogućili britanski uspeh mogu da se prevedu i u domaći kontekst uz određena prilagođavanja.
Stabilno planiranje
Prva, i možda najvažnija, lekcija iz britanske studije slučaja odnosi se na značaj stabilnog i dugoročnog regulatornog okvira.
Ujedinjeno Kraljevstvo je svoj uspeh u vetroenergiji gradilo kroz kontinuitet politike, bez čestih i nepredvidivih promena pravila igre i javnih politika u energetskoj sferi. Ove politike već nekoliko decenija beleže jasan kontinuitet, uprkos promeni vlada, uz dodatno produbljivanje kroz vreme.
Ključni instrument državne politike bio je sistem aukcija i dugoročnih ugovora o otkupu električne energije, koji su investitorima omogućavali sigurnost prihoda i time značajno smanjivali rizik ulaganja. Upravo ta predvidivost je omogućila velikim međunarodnim kompanijama i fondovima da ulažu milijarde evra u vetroparkove, posebno u takozvane “offshore” projekte.
Nasuprot tome, države u razvoju često šalju mešovite signale investitorima, od administrativnih zastoja do nejasnih procedura i sporih procesa izdavanja dozvola. U takvom okruženju, čak i kada postoji interesovanje, kapital ostaje oprezan. Kontinuitet jasnog, višegodišnjeg sistema aukcija i transparentnih pravila moglo bi da bude ključni korak ka dugoročnom stvaranju poverenja i privlačenju ozbiljnih investicija u vetroenergiju, a koje se već javljaju u našoj zemlji.
Razvoj mreže mora da prati razvoj proizvodnje
Druga lekcija koja dolazi iz Ujedinjenog Kraljevstva odnosi se na paralelni razvoj infrastrukture i energetskog sistema kao celine. Britanski model nije podrazumevao samo izgradnju vetroparkova i oslanjanje na projekte privatnih aktera u ovoj sferi, već i sistemsku modernizaciju elektroenergetske mreže.
Ujedinjeno Kraljevstvo je značajno ulagalo u prenosne kapacitete, interkonekcije sa susednim tržištima i digitalne sisteme upravljanja koji omogućavaju balansiranje proizvodnje iz varijabilnih izvora poput vetra. Ova komponenta je često zanemarena u javnim raspravama, ali je ključna za funkcionalnost sistema. U slučaju Srbije, ograničenja mreže već sada predstavljaju usko grlo za dalji razvoj obnovljivih izvora energije. Bez ozbiljnih ulaganja u prenosnu infrastrukturu i fleksibilnost sistema, povećanje kapaciteta vetroenergije može da dovede do problema u stabilnosti snabdevanja i produži period oslanjanja na tradicionalne izvore energije, poput uglja. Drugim rečima, razvoj proizvodnje mora da bude praćen razvojem mreže, skladištenja energije i regionalne integracije tržišta, jer će u suprotnom razvoj energetskih kapaciteta obnovljivih izvora biti značajno sporiji.
Smanjenje zavisnosti od fosilnih goriva
Treća britanska lekcija tiče se šire strateške dimenzije vetroenergije, koja prevazilazi čisto ekološki okvir, a koji je često u javnim dijalozima u prvom planu. Ujedinjeno Kraljevstvo je vetar koristilo kao alat za jačanje energetske bezbednosti i smanjenje zavisnosti od uvoza fosilnih goriva.
U kontekstu globalnih kriza i volatilnih cena energenata, a što potvrđuje aktuelni sukob u Iranu sa svojim posledicama, ova dimenzija je postala još važnija. Razvoj vetroenergije omogućio je Britaniji da diverzifikuje svoj energetski miks i smanji izloženost spoljnim šokovima, čime je ojačala sopstvenu ekonomsku stabilnost.
Za Srbiju, koja se suočava sa povremenim energetskim krizama zbog skokova svetskih cena fosilnih goriva i značajnom zavisnošću od uvoza, posebno gasa i nafte, razvoj vetroenergije može da ima sličan efekat. Ova tranzicija ne bi trebalo da se posmatra isključivo kao ispunjavanje klimatskih ciljeva redukovanja štetnih emisija do 2050, već kao deo šire strategije nacionalne bezbednosti, energetske suverenosti i ekonomske otpornosti.
Potrebno razvijati i domaću proizvodnju
Ipak, jednako važna kao i ove tri pozitivne lekcije jeste i jedna kritička pouka iz britanskog iskustva tranzicije ka energiji vetra, a koja danas čini oko 30% proizvedene struje godišnje. Uprkos tome što je Ujedinjeno Kraljevstvo postalo jedan od globalnih lidera u primeni vetroenergije, nije uspelo da razvije snažnu domaću industriju proizvodnje vetroturbina. Veći deo opreme dolazi od stranih kompanija, dok Kina u sve većoj meri dominira globalnim tržištem, jer nudi konkurentnije cene, veliku prednost ekonomije obima i širi spektar proizvoda. Kao rezultat, značajan deo ekonomske vrednosti generisane kroz energetsku tranziciju odlazi van zemlje, iako Velika Britanija ima korist od upotrebe ovog održivog izvora električne energije.
Za Srbiju, koja je još u ranoj fazi razvoja ovog sektora, ovo predstavlja važnu opomenu. Umesto da se fokusira isključivo na izgradnju kapaciteta, Srbija bi mogla paralelno da razvija domaće lance vrednosti, kroz proizvodnju komponenti, razvoj inženjerskih usluga, logistiku i održavanje. Time bi se povećao domaći ekonomski efekat investicija i stvorile dodatne razvojne mogućnosti za industriju, jer je u ovom momentu u značajnoj meri zavisna od inostranih kompanija, od obuke kadrova, preko nabavke opreme do ozbiljnijih servisa.
Ukupno gledano, britanski primer pokazuje da uspešna energetska tranzicija zahteva više od tehnoloških rešenja, već ona podrazumeva koordinaciju politike, ekonomije i infrastrukture u dugom vremenskom horizontu.
Za Srbiju, ključni izazov neće biti uvođenje vetroenergije kao novog izvora, jer udeo u proizvodnji uveliko (iako postepeno) raste svake godine, već sposobnost da se ona integriše u širi razvojni model.
Ukoliko se lekcije iz britanskog iskustva pravilno razumeju i prilagode lokalnim uslovima, Srbija ima priliku da ubrza svoj energetski razvoj, smanji zavisnost od fosilnih goriva i izgradi stabilniji i održiviji sistem. Energetska tranzicija u tom smislu postaje i strateška šansa za dugoročni ekonomski i politički razvoj, a ne samo ekološki imperativ ili alat za ispunjavanje preuzetih međunarodnih obaveza.