Iako se radi o malom gradu u Švajcarskoj, Davos je poznat kao centralno mesto za razmenu mišljenja visokih zvaničnika o geopolitici i ekonomiji. Ipak, ovogodišnji skup bio je jedan od najkonsekventnijih do sada.
Kanadski premijer je ukazao da trenutno ponašanje Amerike predstavlja više od prolazne faze, odnosno da se radi o novoj etapi međunarodnih odnosa sa kojom se države moraju suočiti otvorenih očiju.
Makron, Šolc i fon der Lajen ukazali su, ne imenujući direktno Trampa, da ponašanje velikih igrača predstavlja antitezu evropskoj viziji sveta, naglašavajući da će se EU uvek protiviti korišćenju pretnji i carina kao sredstva za ostvarivanje političkih ciljeva, kao i bilo kakvom unilateralnom kršenju teritorijalnog integriteta (barem kada je reč o državama članicama EU).
Istovremeno, Tramp je (donekle) spustio tenzije, izjavivši da neće silom prisvojiti Grenland, kao ni da neće uvesti dodatne carine državama Unije. Uz to, na marginama samita, Tramp je formalno inaugurisao novu međunarodnu organizaciju, u kojoj će on suštinski biti „doživotni predsednik“, pod nazivom "Odbor za mir".
S obzirom na to da se ovaj odbor pojavljuje u trenutku kada se traži mir u Gazi, izbegavanje eskalacije situacije u Venecueli, završetak rata u Ukrajini i sprečavanje aneksije Grenlanda, u nastavku analiziramo kako su države članice EU, kao i njeni partneri, uključujući zemlje Zapadnog Balkana, reagovale na ovu inicijativu.
Evropa pred Mirovnim odborom - između otpora, uzdržanosti i pragmatizma
Stavovi evropskih lidera prema predloženom Mirovnom odboru otkrivaju rastuću spremnost EU da se odupre dosadašnjem trendu (polu)automatskog svrstavanja uz američki pogled na spoljnu politiku. Posebno se istakla Francuska, koja je momentalno odbila učešće. Pored nje, poziv su eksplicitno odbile i Švedska, Slovenija i Španija.
Većina drugih članica odlučila je da nastavi sa razmatranjem, što je dovelo do toga da propuste ceremoniju otvaranja Mirovnog odbora. Među njima su Italija, Austrija, Belgija, Irska, Hrvatska, Kipar, Grčka, Rumunija, Portugal, Češka, Poljska, Litvanija, Letonija i Estonija.
Razlozi koji se navode variraju: od protivljenja stvaranju organizacije koja bi parirala Ujedinjenim nacijama, preko nejasnoća u vezi sa dugoročnim ciljevima i finansijskim troškovima, do odbijanja da se sedi za istim stolom sa Rusijom i Belorusijom, koje su takođe pozvane.
Ipak, ova uzdržanost nije apsolutna, s obzirom na to da su Mađarska i Bugarska odlučile da postanu članice. To ne isključuje mogućnost da se broj članica vremenom poveća, naročito ukoliko Tramp pojača politički pritisak ili dodatno zaoštri retoriku u vezi sa Grenlandom. Upravo zbog tog pitanja Danska nije ni dobila poziv.
Od tradicionalnih partnera EU, Norveška je takođe odbila učešće, dok je nekadašnja članica, Ujedinjeno Kraljevstvo, odbilo poziv, doduše manje odlučno, navodeći rezerve u vezi sa prisustvom Rusije. Švajcarska je iskazala rezerve, prvenstveno zbog pitanja izuzetno visokih carina, dok Island, koji je Tramp u Davosu tri puta pomenuo umesto Grenlanda, još uvek nije doneo odluku. Ukrajina, koja se nalazi u intenzivnim pregovorima sa SAD o okončanju rata sa Rusijom, poručila je da joj je nezamislivo da sedi za istim stolom sa Putinom.
Kada je reč o Zapadnom Balkanu, Crna Gora, Severna Makedonija, Bosna i Hercegovina i Srbija nisu ni dobile poziv. U slučaju Srbije, može se spekulisati da to odražava činjenicu da odnosi sa Vašingtonom nisu podignuti na nivo kojem se Beograd nadao nakon Trampovog povratka u Belu kuću.
Za razliku od Srbije, iz regiona su Albanija, kao država kandidat, i tzv. Kosovo, kao potencijalni kandidat za članstvo u EU, odmah prihvatili poziv. Njima se pridružila i Turska, čiji su pregovori sa EU zamrznuti.
Šta nam ovo govori?
Ovakva raspodela reakcija ukazuje na dublje strukturne promene u transatlantskim odnosima i rastuću fragmentaciju unutar šireg zapadnog bloka. Inicijativa poput Mirovnog odbora ne funkcioniše samo kao pokušaj redefinisanja globalne bezbednosne arhitekture, već i kao test političke lojalnosti. Nesumnjivo je da će države potpisnice Mirovnog odbora zaraditi dodatne poene kod Trampa što su preko noći potpisale inicijativu za koju se suštinski i dalje ne zna kako će funkcionisati.
Za EU, ona mora da zna da je čekaju još duge tri godine sa Trampom na čelu SAD. Iako je došlo do privremene deeskalacije, to ne znači da je došlo do omekšavanja Trampovog stava prema EU. Činjenica da gotovo niko iz EU još uvek nije prihvatio poziv, samo će dodatno uvećati njegov skepticizam prema evropskom kontinentu.
Što se tiče partnera EU, za Albaniju i tzv. Kosovo se već sada postavlja pitanje da li je pristupanje Odboru u skladu sa njihovim obavezama u poglavlju 31 koje zahteva postepeno usaglašavanje sa spoljnopolitičkim stavom EU. Konačno, u kontekstu Srbije, teško da bi bila u prilici da odbije poziv da ga je dobila, dok je nedobijanje poziva možda i bolja opcija jer je pošteđuje dodatnog balansiranja između Brisela i Vašingtona.
(EUpravo zato.rs)