Samo nekoliko dana nakon izbijanja rata u Iranu, francuske nuklearne sposobnosti ponovo dolaze u prvi plan. U martu 2026. godine predsednik Francuske Emanuel Makron održao je govor u pomorskoj bazi Île Longue, jednom od ključnih centara francuskih nuklearnih snaga, nagovestivši mogućnost jačanja nuklearnog arsenala i veću ulogu francuskog nuklearnog odvraćanja u evropskoj bezbednosti.
U nastavku razmatramo šta je dosadašnja francuska nuklearna doktrina podrazumevala, koje novine Makron uvodi i kakve bi posledice ove promene mogle imati za evropske partnere.
Put Francuske ka nuklearnom naoružanju
Francuska je razvila sopstvenu nuklearnu doktrinu u specifičnom istorijskom i političkom kontekstu nakon Drugog svetskog rata. Već 1945. godine osnovana je Komisija za atomsku energiju (CEA), čiji je zadatak bio razvoj nuklearne tehnologije za naučne, industrijske i vojne svrhe. Tokom pedesetih godina Francuska započinje intenzivna istraživanja u oblasti nuklearne energije sa vojnim primenama, dok je odluka o razvoju nuklearnog oružja formalno potvrđena 1958. godine.
Razvoj francuskog nuklearnog programa poklopio se sa dolaskom De Gola na vlast i uspostavljanjem Pete republike. De Gol je smatrao da Francuska ne može u potpunosti da se osloni na bezbednosne garancije drugih država, uključujući i Sjedinjene Američke Države. Zbog toga je insistirao na razvoju nacionalnih nuklearnih snaga koje bi bile pod isključivom francuskom komandom.
Prvo nuklearno testiranje izvedeno je 1960. godine u Alžiru, tadašnjoj francuskoj teritoriji. Tokom narednih decenija Francuska razvija takozvanu nuklearnu trijadu, kapacitete za lansiranje nuklearnog oružja sa kopna, iz vazduha i sa mora. I nakon De Gola, francuski predsednici nastavili su da insistiraju na značaju nuklearnog naoružanja. Tako je između 1960. i 1996. godine sprovedeno više od 200 nuklearnih testova. Iako su francuske nuklearne snage formalno nacionalne, njihovi strateški efekti nikada nisu bili ograničeni isključivo na Francusku.
Još sedamdesetih godina francuski politički lideri naglašavali su da francusko odvraćanje indirektno doprinosi bezbednosti zapadne Evrope, budući da potencijalni napad na evropske saveznike može imati posledice i po bezbednost same Francuske.
Ipak, po završetku Hladnog rata francuski nuklearni arsenal značajno je smanjen u skladu sa principom "stroge dovoljnosti", prema kojem država održava samo onoliko nuklearnih kapaciteta koliko je neophodno za kredibilno odvraćanje.
Francuska je tako 1992. godine nepovratno obustavila proizvodnju plutonijuma, 1996. prestala da proizvodi visoko obogaćeni uranijum za potrebe nuklearnog oružja, dok je 2008. godine objavila da će ukupan broj njenih nuklearnih bojevih glava biti ograničen na 300. Ova logika zadržala se i tokom prvog mandata Emanuela Makrona, koji je smanjenje strateških rizika označio kao "prioritetnu oblast" angažovanja Francuske u cilju postizanja sveobuhvatnog, postepenog, kredibilnog i proverljivog nuklearnog razoružanja.
Makronova inicijativa - evolucija francuske nuklearne doktrine
Tokom poslednjeg govora, održanog u jeku iranske krize, francuski predsednik izneo je niz novina koje se odnose na nuklearnu doktrinu. Reafirmišući da nuklearno naoružanje predstavlja "okosnicu" francuske odbrambene strategije, Makron je ukazao da su poslednjih nekoliko godina, u geopolitičkom smislu, imale težinu čitavih decenija.
Pre svega je ukazao na Rusiju i Kinu, za koje je istakao da nastavljaju intenzivno da razvijaju svoje nuklearne kapacitete. Dodao je i da države poput Severne Koreje, Indije i Pakistana ubrzano razvijaju sve sofisticiranije naoružanje. Kada je reč o partnerima, naglasio je da nedavne strategije nacionalne bezbednosti i odbrane Sjedinjenih Američkih Država ukazuju na preusmeravanje američkih prioriteta i predstavljaju snažan podsticaj Evropi da se neposrednije posveti sopstvenoj bezbednosti. Evropa, prema njegovim rečima, mora uzeti u obzir ovaj poziv i u većoj meri preuzeti odgovornost za sopstvenu sudbinu. Kako je zaključio, "ako želiš da budeš slobodan, moraš biti onaj koga se drugi plaše".
Iz ovih razloga Makron je predstavio evoluciju francuske nuklearne doktrine. Najpre je signalizirao da će Pariz povećati svoj nuklearni arsenal i da ubuduće neće javno objavljivati tačan broj nuklearnih glava. Ovakva odluka predstavlja odstupanje od transparentnije politike koja je postojala nakon završetka nuklearnih testiranja devedesetih godina.
Potom, poseban fokus stavljen je na koncept "naprednog odvraćanja", koji podrazumeva šire tumačenje francuskih interesa, odnosno potrebu da se nuklearno odvraćanje projektuje širom evropskog prostora. U tom kontekstu Makron ističe mogućnost raspoređivanja francuskih aviona Rafal, sposobnih za nošenje nuklearnog oružja, u baze partnerskih država tokom vojnih vežbi. Predviđa se i mogućnost da partneri učestvuju u određenim aktivnostima povezanim sa nuklearnim odvraćanjem.
Cilj takvih aktivnosti bio bi jačanje kredibiliteta evropskog odvraćanja i demonstracija francuske spremnosti da doprinese bezbednosti kontinenta. Sa tim u vidu, Makronovu inicijativu pre svega treba posmatrati kao evoluciju dugogodišnje francuske strategije, a ne kao radikalni zaokret u nuklearnoj politici.
Šire implikacije za evropsku bezbednost
Nakon Bregzita, Francuska je ostala jedina država članica Evropske unije koja raspolaže nuklearnim naoružanjem, kao i jedina članica EU sa stalnim mestom u Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija, čime je njen strateški značaj porastao. Svakako, u kontekstu rata u Ukrajini, rastućih tenzija između NATO-a i Rusije, kao i neizvesnosti u vezi sa dugoročnom američkom bezbednosnom posvećenošću Evropi, francuska nuklearna politika dodatno dobija na značaju.
Zbog toga Pariz nastoji da svoju nuklearnu doktrinu predstavi kao instrument koji, iako ostaje nacionalan u komandnom smislu, ima šire bezbednosne implikacije za evropske saveznike. Za sada je Makron u svom govoru među partnerima izdvojio Nemačku, Poljsku, Holandiju, Belgiju, Grčku, Švedsku i Dansku, uz mogućnost uključivanja dodatnih država. Iako mnoge članice EU i dalje smatraju NATO i američke bezbednosne garancije ključnim elementom svoje odbrane, jasno je da će, ukoliko se Vašington bude sve više udaljavao od Evrope, strateški značaj Pariza dodatno rasti.
(EUpravo zato.rs)