Srbija je prestala da bude talac prošlosti i nacionalizma i danas se pozicionira kao samosvesna, tehnološki napredna i geopolitički nezavisna zemlja sa velikim potencijalom za saradnju sa SAD kroz zajedničke komercijalne i tehnološke interese, zaključak je izveštaja o našoj zemlji koji je napisao nakon posete Beogradu povodom Pupin Foruma jedan od najuticajnijih geopolitičkih analitičara današnjice i futurolog Džordž Fridman.
Kako ističe u svom izveštaju, Srbiju je prvi put posetio 1970-ih godina. Tada, navodi, nije ni znao da je u Srbiji.
"Mislio sam da posećujem Jugoslaviju, i iako sam znao da ima više republika, nisam shvatao da su to zapravo različite nacije sa sopstvenim jezicima i kulturama. Jedina stvar koju su, činilo se, delile bila je međusobna nepoverenje", ističe Fridman.
Prema njegovim uvidima iz Beograda, tadašnjeg glavnog grada Jugoslavije, to je bio tipičan istočnoevropski grad – star, još uvek sa vidljivim ožiljcima Drugog svetskog rata.
"Otišao sam tamo jer sam pisao doktorsku disertaciju o intelektualnim temeljima Nove levice. Jugoslavija me je fascinirala jer je, iako komunistička, bila nezavisna od Sovjetskog Saveza, zapravo, često je bila u otvorenom sukobu sa Moskvom. Josip Broz Tito, izuzetan lider antinemačkog otpora, a potom i vođa Jugoslavije, na prvi pogled delovao je kao predstavnik Nove levice. Ali to je bila iluzija".
Godinama kasnije je nastavio da razmišlja o Jugoslaviji i tome kako je Tito uspeo da je održi na okupu, kao i da piše o NATO i američkoj intervenciji na Balkanu, "potezu koji sam tada (i sada) smatrao ludim. Toliko ludim da sam počeo da sumnjam u prisebnost tadašnjeg predsednika Bila Klintona".
Najzanimljivija poseta do sada
Kako piše u izveštaju Fridman, Sbriju je posetio nekoliko puta, pre i posle bombardovanja, ali mu je ova poseta najzanimljivija do sada.
"Ogorčenost prema SAD se smirila. Svi govore engleski, koji se uči već od prvog razreda, a Beograd je postao grad svetskog ranga. Pozvala me je Pupin Inicijativa, nezavisna organizacija osnovana radi jačanja američko-srpskih odnosa kroz saradnju i zajedničke politike. Njen osnivač i izvršni direktor, Vuk Velebit, organizovao je dvodnevne sastanke za moju suprugu Meredit i mene. Tokom ta dva dana, sreo sam se sa ministrom spoljnih poslova, američkom otpravnicom poslova i mnogim drugima. Ipak, najzanimljiviji su mi bili susreti sa grupama mladih ljudi, koji su više bili zaokupljeni svojim poslom i ekranima nego mojim prisustvom".
Fridman se osvrnuo i na američke kompanije koje posluju u Srbiji, poput Majkrosofta.
"Američke kompanije poput Microsofta došle su u Srbiju – ne toliko radi tržišta, koliko zbog visoko obrazovane i tehnički potkovane generacije Srba koja gradi budućnost tehnologije na više nivoa. Iskreno, podsetilo me je na moj rodni Ostin u Teksasu. U jednoj firmi koju sam posetio, radili su na platformama za interaktivne mape koje mogu da integrišu više geografskih dimenzija. Pošto geopolitika živi na mapama bio sam oduševljen mogućnostima".
Prema njegovim rečima, ove posete naučile su ga trima istinama.
"Prvo, iako je Srbija Srbija, i iako se nalazi na Balkanu, nije zarobljena u nacionalizmu. Drugo, intelektualna snaga istočne Evrope i dalje postoji, visoko je koncentrisana u Beogradu, i američke tehnološke kompanije su to prepoznale i dolaze. Treće, uprkos svemu što se desilo na Balkanu, u Beogradu se osećam kao kod kuće, više nego u većini drugih gradova koje posećujem. Na neki čudan način, duh tehnološkog preduzetništva u Beogradu je „američkiji" nego bilo gde drugde u Evropi".
Srbija je, tvrdi, drugačija i po još nečemu.
"U Evropi se sećanja mere vekovima, a većina tih sećanja je loša, često užasna. Ta prošlost i dalje proganja mnoge narode, do te mere da ih i danas definiše. U Srbiji su ta sećanja takođe prisutna, ali, kao u SAD, gde ljudi pamte ali su u velikoj meri sposobni da krenu dalje i Srbi gledaju napred, a ne unazad".
O Nikoli Tesli i njegovom poreklu
Kada govori o intelektualnoj snazi istočne Evrope, ne govori napramet, tvrdi. Prema rečima Fridmana, koji je i sam mađarskog porekla, na kraju krajeva, atomsko oružje razvijeno je uz pomoć nekoliko mađarskih naučnika.
"Nikola Tesla, Srbin, otac elektriciteta, barem ravnopravan sa Tomasom Edisonom, potekao je odavde. Dok sam obilazio srpske tehnološke firme, često sam razmišljao o Tesli i njegovom ličnom odnosu sa Edisonom, sa kojim je najpre sarađivao, a zatim se razišao. Ne znam koliku je ulogu ego igrao u tom raskidu. Ali američkog ega u Beogradu ne manjka. I to cenim, ego kao pokretačku snagu kreativnosti. On je ovde, u Beogradu".
Fridman u izveštaju ističe koliko je ključno razumeti geopolitičku stvarnost.
"Tito je bio komunista, ali nije želeo da potčini interese Jugoslavije Moskvi. Danas Srbija prima Ruse i Ukrajince koji beže od rata i traže bolji život. Zemlja ima bliske veze sa Rusijom, ali je prošle nedelje upravo Rusija optužila Srbiju da prodaje oružje Ukrajini. (Beograd tvrdi da je oružje prodato drugima, koji su ga, bez njihovog znanja, prosledili Ukrajini.) Suština je da Srbija vodi sopstvenu politiku, kao i tokom Hladnog rata. Održava distancu od Rusije i otvara se prema drugima. Iako to frustrira Moskvu, ne dovoljno da bi došlo do ozbiljne reakcije. (Uostalom, nije jasno ni da li Rusija uopšte ima kapacitet da reaguje.) Važno je i to da je engleski postao drugi jezik u većem delu Evrope, uključujući i Srbiju i to je možda važnije od članstva u NATO-u, EU ili drugim institucijama Hladnog rata. Po mom mišljenju, važno je da se Srbija pozicionira kao najjužnija zemlja istočne Evrope koja gleda ka severu, a ne da se opterećuje onim što se dešava južno od nje. Njena budućnost je svetla, a sunce za nju izlazi na severu", navodi.
Tvrdi i kako je gopolitička prava sumorna nauka, podsećajući da istorija Balkana obuhvata tursko osvajanje, komunizam i surovu neutralnost.
"Ljudi na Balkanu, čini mi se, od rođenja razumeju geopolitičku realnost. Razumeju moć i njene granice, i američku moć ne prepoznaju po bombama, već po tehnologiji koja ih osnažuje. To možda nije tačno za sve balkanske države ali jeste za Srbiju".
Srbija je, tvrdi Fridman, izabrala svoj pravac
Srbija je, prema Fridmanovom izveštaju, izabrala svoj pravac, ne nužno u savezništvu sa Amerikom, već u partnerstvu koje se temelji na sopstvenoj vrednosti za američke kompanije i onome što one mogu doneti Srbiji.
"Za razliku od Rumunije, koja je duboko zabrinuta zbog ruske moći, Srbija se sa Rusijom snalazi veštije. Rusija jeste velika sila po veličini i potencijalu ali Srbija veruje da, oslanjajući se na istoriju i lekcije koje je naučio Tito, može da upravlja tim odnosima. Ono što Srbiji sada treba jeste snažna veza sa SAD, ne u vojnom smislu, već u vidu zajedničkih ekonomskih prilika. Po mom mišljenju, američke kompanije ponekad bolje razumeju svet od Stejt departmenta. Jasno je da tehnološki sektor prepoznaje potencijal Srbije i verujem da ni Stejt department nije daleko iza".
U zaključku navodi da po prirodni nije optimista s obzirom na to da u njegovom poslu ni nema mesta optimizmu.
"Ali, moram da priznam, ono što sam video u Srbiji budi optimizam. Prvi put kada sam došao ovde, tragao sam za smislom Nove levice, a nisam ga našao. Potom sam tražio ostatke Hladnog rata, i shvatio da su i ta pitanja postala nebitna. Ovde geopolitika nije toliko sumorna kao drugde", zaključuje u izveštaju nakon posete Srbiji jedan od najuticajnih geopolitičkih analitičara današnjice Džordž Fridman.
(EUpravo zato)