Na prvi pogled, miran zeleni krajolik kraj Šlezviga u severnoj Nemačkoj teško da otkriva da se upravo tu nekada nalazio jedan od najvažnijih gradova Evrope. Danas se na tom mestu čuju koraci posetilaca, škripa drvenih vrata rekonstruisanih kuća i priče vodiča i kustosa koji vraćaju u život vreme kada su Vikinzi plovili morima, trgovali i gradili mrežu koja je povezivala udaljene krajeve kontinenta.
Dobrodošli u Hedebi (Haithabu) - nekada najveću luku Vikinškog doba i jedan od najznačajnijih ranosrednjovekovnih trgovačkih centara severne Evrope.
"Hedebi je bio najvažnija luka Vikinškog doba, perioda koji se tradicionalno vezuje za godine od 793. do 1066. godine", objašnjava nam predstavnik muzeja Vikinga Hedebi, dok našu grupu novinara vodi prema mestu na kojem su se nekada prostirali drevni bedemi grada.
Za arheologe, kaže on, važno je precizno odrediti period o kojem se govori. Hedebi nije bio samo "vikinško selo" iz popularnih priča, to je bio složen urbani centar, mesto susreta različitih kultura, trgovaca i zanatlija.
Grad koji je ponovo oživeo zahvaljujući arheologiji
Priča modernog muzeja počinje sredinom 20. veka, kada su velika arheološka istraživanja otkrila ostatke nekadašnjeg grada.
"Ideja za osnivanje muzeja nastala je nakon iskopavanja koja je vodio Ko Cizel, tadašnji direktor Arheološkog državnog muzeja. Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina istraživao je Hedebi, dokumentovao brojne ostatke naselja i pronašao značajne tragove vikinške prošlosti", objašnjava direktor.
Među najvažnijim otkrićima bila je i vikinška olupina broda, čiji je pronalazak pomogao da se obezbede sredstva za osnivanje muzeja.
Vikinški muzej Hedebi otvoren je 1985. godine i bio je prvi novoizgrađeni muzej u Šlezvig-Holštajnu nakon Drugog svetskog rata. Danas je jedan od najposećenijih muzeja severne Nemačke, koji godišnje privuče oko 180.000 posetilaca.
Poseban značaj dobio je 2018. godine, kada su Hedebi i sistem odbrambenih bedema Danevirke upisani na Uneskovu Listu svetske baštine. Od tada broj posetilaca dodatno raste.
Tamo gde su živeli Vikinzi
Šetnja kroz Hedebi nije samo obilazak muzeja, to je putovanje kroz prostor na kojem je nekada pulsirao život.
Ispred posetilaca pojavljuje se bedem iz 10. veka, deo nekadašnjeg sistema zaštite grada. Nedaleko od njega nalaze se rekonstruisane drvene kuće, podignute upravo na mestima gde su arheolozi pronašli ostatke originalnih objekata.
"Problem je što, kada ljudi dođu bez objašnjenja i vide samo nekoliko kuća i jedan most, mogu pomisliti da je ovo bilo malo selo. Međutim, Hedebi je bio pravi grad", objašnjava naš domaćin.
U vreme svog najvećeg razvoja Hedebi je bio jedno od ključnih trgovačkih čvorišta između Skandinavije, Baltičkog regiona i ostatka Evrope.
Kroz njegovu luku prolazila je roba iz različitih krajeva, a grad je bio mesto gde su se susretali različiti jezici, običaji i kulture.
Muzej koji čuva priče stare više od hiljadu godina
Nakon obilaska arheološkog lokaliteta, posetioci se vraćaju u muzej, gde se čuvaju predmeti pronađeni tokom decenija istraživanja.
"Predmeti koje možete videti ovde poznati su širom severne Evrope. Neki od njih su jedinstveni i predstavljaju najvrednije delove naše kolekcije", kaže direktor.
Izložba je poslednji put značajnije obnovljena 2010. godine, kada je promenjen način na koji se Hedebi predstavlja javnosti. Fokus više nije samo na predmetima, već na ljudima koji su ovde živeli, njihovom svakodnevnom životu, trgovini, zanatima i vezama sa drugim kulturama.
Nova budućnost za staro nasleđe
Iako je muzej uspešan, pred njim su novi izazovi. Uprava već radi na planovima za budući razvoj i modernizaciju muzeja, ali za velike kulturne projekte nije lako pronaći dovoljno finansijskih sredstava.
"To nije problem samo u Nemačkoj, u regiji Šlezvig-Holštajn. Kulturni projekti zahtevaju velika ulaganja generalno", kaže direktor.
Ipak, interesovanje posetilaca pokazuje da priče iz prošlosti i dalje imaju snagu.
Hedebi nije samo arheološko nalazište, to je mesto koje podseća da su Evropa i njene kulture vekovima bile povezane trgovinom, putovanjima i razmenom ideja.
Na kraju obilaska ostaje utisak da se iza tih drvenih kuća ne krije samo priča o Vikinzima, već i priča o ljudima koji su, baš kao i danas, gradili gradove, tražili bolje puteve i povezivali svetove koji su im tada bili poznati.
(M.A./EUpravo zato)