U Srbiji je odjeknula poslednja analiza troškova proširenja koja obuhvata period od 2021. do 2027. godine. Kao što smo pisali u prethodnom tekstu, analiza je pokazala da bi proširenje suštinski moglo da stane u šoljicu kafe, da bi fondovi koji idu uz članstvo imali transformativan efekat na region, kao i da i sa uračunavanjem dodatnih sredstava za nove članice kroz NextGenEU ne bi predstavljalo značajan trošak za Uniju.
Sa tim u vidu, da bismo domaćoj publici dodatno približili koliko za njih same kao građane Srbije moglo da donese članstvo, u nastavku izdvajamo delove analize koji se odnose samo na Srbiju.
Srbiji bi išao najveći deo novca
Posmatrano u apsolutnim iznosima, pristupanje Srbije Evropskoj uniji podrazumevalo bi da zemlja tokom sedmogodišnjeg budžetskog ciklusa dobije oko 21 milijardu evra iz budžeta EU. To čini gotovo polovinu ukupnih sredstava namenjenih svim državama Zapadnog Balkana u slučaju njihovog pristupanja.
Na godišnjem nivou, reč je o iznosu od oko 3 milijarde evra, što predstavlja šestostruko uvećanje u odnosu na sredstva na koja Srbija trenutno može da računa kao država kandidat. Sa takvim iznosom, prilivi iz EU budžeta odgovarali bi približno 4 posto današnjeg bruto domaćeg proizvoda Srbije. Za građane Srbije, to bi predstavljalo dobitak per capita od čak 460 evra na godišnjem nivou.
Za budžet EU, uključenje Srbije značilo bi povećanje ukupnog višegodišnjeg finansijskog okvira od manje od 2 posto, odnosno zanemarljiv udeo u ukupnoj ekonomskoj snazi Unije.
Posmatrano po stanovniku, trošak bi iznosio nešto više od 16 evra po građaninu EU tokom sedam godina, odnosno oko 2,5 evra godišnje. Iako bi Srbija, kao najveća ekonomija u regionu, zahtevala i najveći deo sredstava, čak i taj nivo izdvajanja ostaje u granicama koje su u potpunosti održive za Evropsku uniju.
Članstvo sa sobom donosi i obavezne doprinose u budžet Unije
Ono što se često zaboravlja jeste da bi i Srbija, kao i ostale države članice, morala da uplaćuje obavezne doprinose u budžet Unije. U praksi, tokom jednog sedmogodišnjeg budžetskog ciklusa, Srbija bi uplatila oko 5,3 milijarde evra, odnosno približno 750 miliona evra godišnje. To bi rezultiralo neto prilivom od oko 15,6 milijardi evra, što je za četvrtinu manje u odnosu na početnu bruto procenu.
Ipak, i takav iznos predstavlja četvorostruko uvećanje u odnosu na trenutna sredstva koja joj stoje na raspolaganju. Imajući to u vidu, Srbija bi bila primalac neto iznosa od oko 2,2 milijarde evra godišnje, odnosno gotovo 3 posto današnjeg BDP-a Srbije. To bi predstavljalo dobitak po glavi stanovnika u Srbiji od čak oko 350 evra na godišnjem nivou.
Posmatrano po građaninu EU, trošak bi iznosio svega oko 12 evra tokom sedam godina, odnosno manje od dva evra godišnje.
Sve ovo pokazuje da bi čak i pristupanje Srbije, kao najveće ekonomije Zapadnog Balkana, imalo minimalan ukupan fiskalni efekat na EU, dok bi potencijalne strateške koristi, u vidu jačanja ekonomske otpornosti, stabilnosti i geopolitičkog uticaja, višestruko nadomestile bilo kakav "trošak" koji bi proširenje sa sobom nosilo.
Vladavina prava kao preduslov za uspešnu apsorpciju sredstava
Kako se EU, po uzoru na model NGEU, postepeno kreće ka strožem i snažnije uslovljenom finansiranju u okviru narednog višegodišnjeg finansijskog okvira, to ukazuje da će fondovi za sve članice zavisiti i od održivosti usvojenih reformi. Do ovakvog modela dolazi usled činjenice da je došlo do demokratskog nazadovanja među pojedinim članicama, od čega Brisel zazire u kontekstu daljeg proširenja Unije.
Zato će mogućnost "otključavanja" gorepomenutih transformativnih fondova zavisiti i od stepena ostvarenih reformi i po ostvarivanju članstva. S obzirom na kritičan ton u poslednjem izveštaju Evropske komisije, što pre Srbija izađe u susret reformskim zahtevima i učvrsti demokratske institucije, to su veće šanse da će bez većih problema biti u stanju da apsorbuje raspoložive fondove i nakon pristupanja Uniji.
Sa ovakvim nalazima, iz studije proističe zaključak da pristupanje zapravo treba posmatrati kao nešto što donosi dvosmernu korist, kako za Srbiju tako i za samu Uniju i njene članice.
Sa tržištem od gotovo sedam miliona stanovnika i povoljnim geostrateškim položajem, Srbija bi integracijom u jedinstveno tržište EU otvorila dodatni prostor za rast trgovine, priliv investicija, veću mobilnost kvalifikovane radne snage i snažnije uključivanje u evropske lance vrednosti.
Uz to, nalazi ove studije posebno su relevantni za države članice koje su najveći neto uplatioci u budžet EU, pre svega Nemačku, koja tradicionalno insistira na fiskalnoj disciplini. Iako bi Srbija po pristupanju gotovo izvesno postala neto korisnik sredstava iz budžeta EU, efekti jedinstvenog tržišta ne bi se iscrpljivali jednostranim transferima. Naprotiv, širenje tržišta, veća pravna sigurnost i dublja ekonomska integracija omogućili bi da, u srednjem i dugom roku, čak i neto davaoci ostvare opipljive ekonomske koristi od članstva Srbije u Uniji.