Godina je 52. n.e., Rimom vlada car Klaudije. Još pre nego što sunce dotakne krovove kuća, Spurije je u svojoj radionici. Vazduh miriše na pepeo i mokar kamen. Pod njegovim rukama ne nastaje materijal koji će nadživeti njega, njegovog sina, a možda i samo carstvo.
Zove se opus caementicium i u njemu su sjedinjeni vatra vulkana, slana voda i znanje koje se prenosi sa generacije na generaciju još od drevnih vremena. Dok meša pepeo sa Vezuva poznatog kao pucolana, gašeni kreč i komade kamena zajedno sa morskom vodom, posmatra masu koja se ponaša kao da ima sopstvenu volju.
Tajnu da ovaj materijal ne slabi u dodiru s vodom - naprotiv, s vremenom postaje jači, otkrio mu je njegov otac Decim. Zato su i on, i njegov otac, i otac njegovog oca koristili ovaj materijal da izgrade lukove, kupole, akvadukte i druge građevine.
Šta danas naučnici znaju o ovom neverovatnom materijalu?
Jedno je jasno: rimski beton je za ondašnje standarde i poznavanje tehnologija - neverovatan materijal, a i glavni razlog zbog kog danas možemo da uživamo u pogledu na Koloseum, Panteon ili Apijanski put i akvedukt Pont du Gard.
Prof Rej Lorens sa Univerziteta Makvori je za The Conversation napisao da još uvek nije u potpunosti rasvetljeno kako su Rimljani napravili tako jak beton koji će odoleti zubu vremena, ipak, tračak nade se pojavio sa otkrićem fizičkih dokaza jednog rimskog gradilišta.
Otkrića do kojih su naučnici sa Masačusetskog instituta tehnologije (MIT) došli, objavljena su u časopisu Nature Communications, a u fokusu istraživanja su bili artefakti i delimično izgrađene sobe u Pompeji koje su napuštene tokom poznatog istorijskog događaja - erupcije Vezuva 79. godine. n.e..
Upravo on je pomogao da se određeni proces "zamrzne" u vremenu i da da odgovore naučnicima nakon skoro 2.000 godina. Ono što je ovaj nalaz direktno otkrio jesu dokazi o pripremanju suvog materijala pre mešanja sa vodom - u procesu pravljenja betona.
Analize su pokazale da je sposobnost samoisceljivanja rimskog betona postignut korišćenjem negašenog kreča i tzv. "vrućeg mešanja", pri čemu se suvi kreč mešao sa vulkanskim pepelom, a dodavanje vode izazivalo je snažnu hemijsku reakciju i dovodilo do uvećanja toplote.
U takvom betonu ostajali su sitni komadići kreča koji nisu potpuno reagovali. Kada bi se u betonu pojavile pukotine i u njih dospela voda, komadići bi ponovo reagovali i zatvarali pukotine, čime se beton praktično sam popravljao.
Drevni rimski autori, opisivali su reakcije kreča sa vodom, što pokazuje da su Rimljani imali znanje o ovoj tehnici. Ipak, nije sasvim jasno koliko je ova tehnika i znanje o njoj bilo rasprostranjeno u celom RImu - jer su postojali i primeri loše napravljenog maltera.
Zbog toga naučnici naglašavaju da ovaj primer iz Pompeje ne mora da bude univerzalno pravilo. Takođe, ono sa čime su saglasni je i činjenica da ostaju otvorena pitanja koliko li je ova tehnika bila rezultat eksperimentisanja, tehnološkog napretka ili potrebe da se građevine učine otpornijim na zemljotrese.
(EUpravo zato/The Conversation/NC)