Čovek je tokom istorije svojim delovanjem ostavio duboke posledice na prirodu. Uništavanjem staništa, prekomernim lovom i unošenjem stranih vrsta mnoge životinje dovedene su na samu granicu izumiranja.
Ipak, brojne vrste koje su sačuvane pokazuju da je moguće ispraviti deo štete koju smo napravili i da uz dovoljno truda priroda može da dobije novu šansu.
Priču o povratku, nakon skoro potpunog nestanka, najbolje ilustruje arapski oriks koji je nekada postojao samo u zatočeništvu. Ova pustinjska antilopa je proglašena izumrlom u divljini 1972. godine zbog prekomernog lova.
Prepoznatljiv je po dugim, pravim rogovima i belom krznu koje mu pomaže da odbija sunčeve zrake i lakše podnese visoke temperature.
Poslednje jedinke su preživele zahvaljujući zoološkim vrtovima i privatnim rezervatima, gde je pokrenut jedan od najuspešnijih programa uzgoja ugroženih životinja.
Oriks je zahvaljujući tome postepeno vraćen u prirodna staništa Omana, Saudijske Arabije i drugih delova regiona.
Danas u divljini i zaštićenim područjima ponovo živi nekoliko hiljada jedinki.
Crnonogi tvor
Nekada široko rasprostranjen na severnoameričkim prerijama, crnonog tvor se našao pred potpunim nestankom zbog uništavanja staništa i nestanka prerijskih pasa, njegovog glavnog plena.
Početkom osamdesetih godina prošlog veka verovalo se da je izumro, sve dok 1981. nije otkrivena mala kolonija u Vajomingu. Do 1986. u prirodi je ostalo svega 18 jedinki, nakon čega je započet program uzgoja. Danas u divljini živi oko 500 njih.
U pitanju je odličan noćni lovac koji tokom godine može da pojede desetine prerijskih pasa.
Zlatni lavlji tamarin
Ovaj mali primat iz atlantskih prašuma Brazila tokom 20. veka je bio na ivici nestanka zbog masovnog krčenja šuma.
Sedamdesetih godina prošlog veka u divljini je ostalo manje od 200 jedinki. Međutim, zahvaljujući programima zaštite šuma i uzgoju u specijalizovanim centrima, broj tamarina je počeo postepeno da raste i danas ih u prirodi živi više od 3.000 njih.
Majmun tamarin je prepoznatljiv po upečatljivom krznu oko glave koje podseća na lavlju grivu, po čemu je i dobio ime. Teži svega oko 600 grama, ali je veoma aktivan i živi u porodičnim grupama koje zajedno brinu o mladuncima.
Zlatni lavlji tamarin obitava samo u atlantskoj šumi u brazilskoj državi Rio de Žaneiro, odnosno u onome što je ostalo od nje. Ova vrsta igra važnu ulogu u očuvanju šuma jer raznosi seme biljaka i tako pomaže obnavljanju staništa.
Plava iguana
Veliki gušter sa Kajmanskih ostrva je bio jedan od najugroženijih gmizavaca na planeti.
Početkom 2000-ih godina populacija u prirodi je pala na manje od 20 jedinki. Tome su kumovali uništavanje prirodnog staništa, saobraćajne nesreće, napadi pasa i mačaka, kao i unošenje stranih vrsta koje su ugrožavale njena jaja.
Kroz uzgoj u zaštićenim centrima i vraćanje u prirodu, populacija je povećana na više od 1.000 odraslih jedinki.
Plava iguana je jedan od najvećih guštera na Karibima i može da dostigne dužinu od oko metar i po. Iako joj ime kaže da je plava, mlade jedinke su uglavnom sivkaste ili smeđe, a mužjaci sa godinama dobijaju izraženu plavu boju, posebno tokom sezone parenja.
Vrsta živi gotovo isključivo na ostrvu Veliki Kajman, gde naseljava suve šume, kamenite predele i područja sa niskim rastinjem. Zanimljivo je da može da živi više od 60 godina, što je čini jednim od najdugovečnijih gmizavaca.
Iberijski ris
Najređa vrsta mačke u Evropi bila je pred potpunim izumiranjem jer je 2002. godine u Španiji i Portugaliji živelo manje od 100 odraslih jedinki, uglavnom u nekoliko izolovanih područja na jugu kontinenta.
Glavni razlog nestanka bio je drastičan pad broja evropskog kunića, koji čini više od 80 odsto njegove ishrane, ali i gubitak prirodnih staništa zbog izgradnje puteva i širenja poljoprivrednih površina.
Zahvaljujući strogim merama zaštite, obnovi staništa i programima uzgoja u zatočeništvu, broj iberijskih risova počeo je da raste. Danas populacija premašuje 2.000 jedinki, a ova vrsta se postepeno vraća u delove svog nekadašnjeg područja.
Iberijski ris je manji od evroazijskog i prepoznatljiv je po dugim crnim čupercima na ušima, šiljastoj bradi i žućkastom krznu sa tamnim pegama. Odličan je lovac koji se oslanja na izuzetan sluh i vid, a najaktivniji je u sumrak i tokom noći.
Evropski bizon
Evropski bizon je najveći kopneni sisar Evrope, a početkom 20. veka sudbina mu je bila neizvesna. Vekovima je naseljavao šume širom Evrope, ali su ga lov, gubitak staništa i širenje poljoprivrednih površina gotovo izbrisali sa kontinenta.
Poslednji divlji evropski bizon u Poljskoj ubijen je tokom Prvog svetskog rata, a do 1927. godine mislilo se da je nestala i poslednja slobodna populacija na Kavkazu. U prirodi više nije bilo ovih životinja, a preživelo je samo oko 50 jedinki u zoološkim vrtovima i privatnim uzgajalištima.
Zahvaljujući međunarodnim programima uzgoja, evropski bizon je postepeno vraćan u divljinu. Prve jedinke su ponovo puštene u prirodu pedesetih godina prošlog veka, a danas u Evropi živi više od 7.000 jedinki. Najveće populacije nalaze se u Poljskoj, Belorusiji, Rumuniji i drugim zemljama istočne Evrope.
Moćni biljojed može da teži i više od jedne tone, a mužjaci dostižu visinu od skoro dva metra u ramenima. Za razliku od američkog bizona, evropski bizon uglavnom živi u šumama, gde se hrani travom, lišćem, korom drveća i mladim izdancima.
Sajga
Nekada su širom Evroazije postojali milioni sajgi, vrste antilopa.
Posle raspada Sovjetskog Saveza broj je naglo opao zbog krivolova, a do 2002. godine ostalo je manje od 50.000 jedinki.
Danas se populacija u Kazahstanu značajno oporavila i broji više od milion životinja.
Njen veliki nos pomaže joj da filtrira prašinu i reguliše temperaturu vazduha.
Divlji konji Prževalskog
Divlji konji Prževalskog se smatra jedinim "pravim" divljim konjem koji je preživeo do danas. Nekada je naseljavao ogromna prostranstva stepa Centralne Azije, ali je tokom 20. veka drastično opao njihov broj zbog lova i gubitka prirodnog staništa.
Poslednji put je viđen u divljini 1969. godine u Mongoliji, nakon čega je proglašen izumrlim u prirodi.
Tokom sedamdesetih godina prošlog veka u svetu je bilo svega oko 30 do 40 ovih konja, pa su pokrenuti programi kontrolisanog razmnožavanja. Zahvaljujući tome, danas u svetu postoji više od 2.000 jedinki, a deo populacije ponovo živi slobodno u stepama Mongolije.
Za razliku od domaćih konja, prževaljski konj nikada nije bio pripitomljen. Ima 66 hromozoma, snažno telo i kratku i uspravnu grivu koja ne pada na stranu.
(EUpravo zato/RTS)