Dok se u drugim državama o tome i dalje vode ideološke rasprave, u Holandiji je skraćena radna nedelja postala uobičajena praksa, i to ne samo u malim firmama, već i u velikim kompanijama. Zaposleni u proseku rade 32,1 sat nedeljno, što je najmanje u Evropskoj uniji i znatno ispod evropskog proseka od 36 sati.
Istovremeno, holandski BDP po glavi stanovnika ostaje među najvišima u Evropi i pri samom vrhu zemalja članica OECD-a. Time se dovodi u pitanje pretpostavka da bogate države moraju da rade duže kako bi ostale konkurentne.
U amsterdamskoj firmi Positivity Branding, koja savetuje kompanije u oblasti brend identiteta i pakovanja, četvorodnevna radna nedelja uvedena je pre sedam godina. Suosnivači Gavin Arm i Bert de Vit odlučili su da i oni i njihovi zaposleni rade 32 sata nedeljno bez smanjenja plate i bez produžavanja radnog vremena tokom radnih dana.
"Deca su mala samo jednom", kaže Arm, objašnjavajući da su mnogi preduzetnici skloni da se potpuno posvete poslu, često navodno upravo zbog porodice, a kasnije shvate da su propustili najvažnije godine života svoje dece. De Vit naglašava da se ne radi o manjem obimu rada za isti novac, već o promeni mentaliteta.
"Radimo pametnije, ne duže".
Kako tvrdi, u nekim zemljama mnogo vremena provodi se na poslu, ali to ne znači da se zaista i više radi. Najveći izazov je promena kulture i prioriteta.
Slična iskustva dolaze i iz softverske kompanije Nmbrs, gde rukovodstvo tvrdi da su se, nakon prelaska na četvorodnevnu radnu nedelju, smanjila bolovanja, a povećala lojalnost zaposlenih. Petak je neradan dan, a zaposleni ga koriste za odmor, porodicu ili lične aktivnosti.
"Najbolje ideje dobijam dok šetam psa", kaže direktorka za ljudske resurse Marieke Pepers. Ipak, prelazak nije bio lak. Investitori su morali da budu uvereni u održivost modela, a pojedini zaposleni su u početku sumnjali da će uspeti da završe posao za kraće vreme. Rešenje je pronađeno u strožem određivanju prioriteta i smanjenju broja sastanaka.
Insitucionalna podrška
Četvorodnevna radna nedelja u Holandiji ima i institucionalnu podršku. Najveći sindikat FNV lobira da ona postane zvanična preporuka vlade, dok zaposleni već imaju zakonsko pravo da zatraže skraćeno radno vreme. Međutim, struktura tržišta rada pokazuje specifičnost: gotovo polovina zaposlenih radi nepuno radno vreme što je najviši udeo u OECD-u. Čak tri od četiri žene i jedan od četiri muškarca rade manje od 35 sati nedeljno.
Visoke zarade, ali i poreski sistem koji posebno opterećuje srednji sloj, čine dodatne sate manje isplativim, pa se porodice često odlučuju da "zamene prihod za vreme".
Ekonomisti, međutim, upozoravaju da uspeh modela ima svoje granice. Iako je produktivnost visoka, njen rast je u poslednjih 15 godina stagnirao. Uz to, Holandija se, kao i većina evropskih zemalja, suočava sa starenjem stanovništva, sve je više penzionera, a manje radno aktivnih građana.
"Holanđani su bogati i rade manje, ali pitanje je koliko je to održivo", upozoravaju iz OECD-a. Ukoliko žele da zadrže postojeći kvalitet života, zemlja će morati ili da poveća produktivnost po radniku ili da proširi radnu snagu, potencijalno i kroz veće useljavanje.
Veće angažovanje žena
Jedan od potencijala leži u većem angažmanu žena sa punim radnim vremenom. Iako je zaposlenost žena visoka, više od polovine radi skraćeno, tri puta više od proseka OECD-a.
Pored nedostatka pristupačnog vrtića i složenog sistema poreza i socijalnih davanja, važnu ulogu igraju i društveni stavovi. Istraživanje iz 2024. pokazalo je da trećina građana smatra da majke dece mlađe od tri godine ne bi trebalo da rade više od jednog dana nedeljno, dok gotovo 80 odsto misli da je tri dana maksimum. Kod očeva su ti procenti znatno niži, 5, odnosno 29 odsto. Razlika je, kako navode statističari, i dalje duboko ukorenjena u društvenim normama.
Sindikat FNV smatra da bi upravo normalizacija četvorodnevne radne nedelje mogla da doprinese većoj rodnoj ravnopravnosti i smanjenju odsustava sa posla. Zagovornici tvrde i da bi kraće radno vreme moglo učiniti deficitarne sektore, poput obrazovanja i zdravstva, privlačnijim. Kritičari, međutim, podsećaju da se svaka ekonomija, bez obzira na efikasnost, suočava sa ograničenjima kada radne snage nema dovoljno.
Holandski model zato danas stoji između dva tumačenja: za jedne je dokaz da je moguće raditi manje, a živeti bolje; za druge je privilegija bogatog društva koje tek treba da pokaže dugoročnu održivost takvog sistema.
Kako god, pitanje koje postavljaju sami preduzetnici iz Amsterdama ostaje jednostavno: ako radite manje dana, a pritom ste srećniji i produktivniji, nije li to, na kraju, suština?
(EUpravo zato/BBC)