Samoća se često doživljava kao prolazno stanje nešto što svi ponekad osete. Međutim, za osobe sa Daunovim sindromom ona je mnogo dublja i dugotrajnija, često nevidljiva onima koji ih okružuju.
Tema Svetskog dana osoba sa Daunovim sindromom za 2026. godinu upravo skreće pažnju na ovaj problem, ne kao lični osećaj, već kao društveni izazov. Jer samoća u ovom slučaju retko nastaje slučajno. Ona je posledica isključenosti, nerazumevanja i nedostatka pravih prilika za povezivanje.
Mnogi ljudi sa Daunovim sindromom nalaze se u okruženju drugih, u školi, na poslu ili u zajednici, ali to ne znači da su zaista uključeni. Biti prisutan nije isto što i biti prihvaćen. Prava uključenost podrazumeva da osoba ima prijatelje, odnose i osećaj da negde pripada.
Problem dodatno produbljuju predrasude i društvene barijere.
Kada su ljudi isključeni iz obrazovanja, zapošljavanja ili društvenih aktivnosti, smanjuju se njihove šanse da izgrade odnose i razviju osećaj pripadnosti. Upravo zato se samoća ne može posmatrati samo kao lično stanje, ona je i pitanje jednakih prava i mogućnosti.
Istraživanja pokazuju da je usamljenost ne samo emotivni problem, već i ozbiljan faktor koji utiče na mentalno i fizičko zdravlje. Može dovesti do anksioznosti, depresije i smanjenog kvaliteta života.
Rešenje, međutim, postoji i nije komplikovano, ali zahteva promenu pristupa. Umesto formalnog "uključivanja", potrebno je graditi stvarne odnose i otvorene zajednice.
To znači škole u kojima se svi ravnopravno obrazuju, radna mesta gde se svako vrednuje i okruženje u kojem su ljudi pozvani da učestvuju, a ne samo da budu prisutni.
Borba protiv samoće počinje malim koracima, razgovorom, pozivom, prihvatanjem. Ali njen pravi cilj je mnogo veći: društvo u kojem niko nije sam zato što je drugačiji.
Jer osećaj pripadnosti nije privilegija, to je osnovno ljudsko pravo.
(M.A./EUpravo zato)