Ogrebotina od zarđalog eksera ili posekotina od alata možda na prvi pogled deluju bezazleno, ali u mikro svetu, takva rana može ozbiljno ugroziti zdravlje čoveka. Ukoliko u krvotok preko oštećene kože dospe bakterija po imenu Clostridium tetani, ona započinje tihu invaziju koja se može završiti smrtonosnim grčem.

Spomenuta bakterija se može naći u zemlji, prašini, životinjskom đubrivu, a u njima je sposobna da preživi decenijama zahvaljujući svojim tvrdokornim sporama. Zbog toga, ona predstavlja ozbiljnu pretnju po javno zdravlje, te je vakcinacija protiv tetanusa propisana zakonom i obavezna u ranom detinjstvu na teritoriji Republike Srbije. 

Kako tetanus napada telo čoveka?

Bakterijska infekcija izazvana Clostridium tetani, širi se telom drugačije od svojih rođaka prokariotske građe: ne širi se u velikom broju, ostaje lokalizovana u rani i u njoj proizvodi jedan od najpotentnijih toksina poznatih čovečanstvu - tetanospazmin. Ovaj neurotoksin deluje direktno na centralni nervni sistem tako što oslobađa neurotransmitere koji opuštaju mišiće, izazivajući njihove stalne kontrakcije.

Zanimljivosti o tetanusu:

- Clostridium tetani može preživeti u zemlji i do 40 godina zahvaljujući sporama otpornim na toplotu, sušu i hemikalije.

- Toksičnost tetanospazmina je takva da je manje od 2,5 nanograma po kilogramu dovoljno da izazove smrt kod čoveka.

- Tetanus je opisan još u antičkim grčkim spisima - Hipokrat je prvi precizno zabeležio simptome ukočenosti i grčeva.

- Tokom Drugog svetskog rata, vakcina protiv tetanusa bila je obavezna za sve vojnike - što je spaslo na hiljade života na frontu.

Krajnji rezultat je ukočenost vilice (ova bolest zato i nosi naziv "bolest ukočene vilice"), ukočen vrat, a čitavo telo se izvija unazad u položaj koji se u medicini zove opisthotonus. Smrt nastupa u većini slučajeva usled paralize disajnih mišića ili srčanog zastoja.

Tetanus "ne putuje", ali je smrtonosan

Tetanus se prenosi iz tla na čoveka, i ne izaziva epidemije, ali svaka infekcija može biti kobna ako se ne leči. Bez medicinske pomoći, stopa smrtnosti u slučaju infekcija je veća od 80 odsto.

Međutim, čak i uz najsavremenija medicinska dostignuća, terapija u bolnici je duga i ne garantuje potpuni oporavak. Stoga je i dalje jedina prava prevencija protiv Clostridium tetani - vakcinacija.

Vakcina koja je promenila istoriju ljudskog roda

1920-ih godina, razvijena je toksoidna vakcina protiv tetanusa - bez žive bakterije, sa inaktiviranim toksinom koji ne može izazvati bolest, već radi na stvaranju antitela. Zajedno sa prečišćenim toksoidom difterije i mrtvih klica bakterije Bordetella pertussis koja izaziva veliki kašalj, apsorbovanih na aluminijum-fosfatu, nastala je DTP-er vakcina. Ova vakcina se i danas smatra jednim od najvažnijih dostignuća u istoriji medicine.

U 21. veku, ovu vakcinu prema zakonskim propisima republike Srbije, primaju deca u ranom detinjstvu u nizu od 5 do 6 doza, a zatim se po potrebi obnavlja vakcinacija ukoliko za tim postoji potreba. Drugim rečima, imunitet protiv tetanusa ne traje zauvek, već se antitela prirodno smanjuju tokom godina.

Zahvaljujući globalnim kampanjama vakcinacije u razvijenim zemljama, ova bolest je praktično iskorenjena. Međutim, u siromašnim delovima naše planete, poput Afrike i određenih delova Azije, bakterija Clostridium tetani ubije hiljade novorođenčadi na godišnjem nivou - nenatalni tetanus nastaje kada se pupčanik preseče nesterilnim instrumentima.

Zahvaljujući programima Svetske zdravstvene organizacije, stopa neonatalnog tetanusa smanjena je za 90 odsto od 1988. godine, ali bolest i dalje opstaje u područjima gde vakcine nisu dostupne.

(EUpravo zato)