U mnogim zemljama smatra se nepristojnim pokupiti komadićem hleba ostatke sosa sa tanjira, naročito u restoranu. U Italiji je, međutim, taj običaj deo gastronomske tradicije i iskrenog uživanja u hrani. Ima čak i svoje ime - fare la scarpetta - a iza njega se kriju zanimljiva istorija, porodične navike i promena shvatanja lepog ponašanja za stolom.
Zašto Italijani hlebom skupljaju poslednje ostatke hrane sa tanjira?
Ako ste nekada ručali u italijanskom restoranu, možda ste primetili da obrok za mnoge goste nije završen dok na tanjiru ne ostane baš ništa ukusno. Poslednji tragovi paradajz-sosa, malo pesta, maslinovo ulje i začini koji su ostali nakon salate često se pokupe komadićem hleba.
U Italiji se taj običaj naziva fare la scarpetta. Izraz označava upravo ono što se događa kada komadićem hleba pokupite preostali sos ili sokove od jela, kako nijedan ukusan zalogaj ne bi završio u otpadu.
Za neke je to spontana navika koju su poneli iz porodičnog doma, za druge način da pokažu koliko im se dopao obrok. A za mnoge Italijane, to je jednostavno deo uživanja u hrani.
Britanska novinarka Džulija Krauč, koja se bavi gastronomijom i italijanskom kuhinjom, opisala je kako je tek kasnije saznala da ono što je godinama radila ima poseban naziv. Kada bi njen suprug ostavio ukusan sos na tanjiru, govorila bi mu da je propustio najbolji deo obroka, a zatim bi komadićem hleba pokupila sve što je ostalo.
Tokom posete Napulju uverila se da se ova navika praktikuje čak i u restoranima sa belim stolnjacima. Njen italijanski sagovornik bez ikakvog ustručavanja je pokupio preostali pesto sa tanjira i pojeo ga. Nije se osvrtao da proveri da li neko odobrava njegov postupak - jednostavno je uživao u hrani.
Taj prizor podsetio ju je na nešto što se lako zaboravlja u svakodnevnoj žurbi: ponekad su najlepši trenuci upravo oni u kojima sebi dozvolimo da iskreno uživamo u nečemu jednostavnom.
Šta zapravo znači "napraviti malu cipelicu"?
Na prvi pogled, italijanski izraz fare la scarpetta zvuči neobično, jer se reč scarpetta prevodi kao „mala cipela".
Postoji nekoliko objašnjenja njegovog porekla. Prema jednom, komad hleba podseća na malu cipelu koja prelazi preko tanjira i skuplja ostatke. Druga, slikovitija teorija sugeriše da je čovek toliko gladan da bi pojeo čak i đon cipele.
Ipak, nijedno od ovih tumačenja nema čvrstu istorijsku potvrdu.
Italijanski istoričar gastronomije Luka Čezari ukazuje na to da se izraz pojavljuje u pisanim izvorima još u 19. veku. Jedan od najranijih poznatih primera zabeležen je 1871. godine u rimskom časopisu La Frusta, dok se izraz pojavljuje i u rečniku jednog od dijalekata centralne Italije iz 1885. godine.
Kao jedno od uverljivijih objašnjenja navodi se mogućnost da izraz potiče iz dijalekatske upotrebe u kojoj je značio kratku šetnju. U tom slučaju, hleb simbolično „prošeta" po tanjiru dok skuplja preostali sos.
Bez obzira na to koje je tumačenje najbliže istini, izraz je danas duboko ukorenjen u italijanskoj gastronomskoj kulturi.
U nekim delovima Italije ostaviti hranu na tanjiru veći je problem
Odnos prema hlebu posebno je izražen u južnoj Italiji, gde on tradicionalno nije bio samo prilog, već osnova gotovo svakog obroka.
U Apuliji se, prema rečima tamošnjih gastronomskih stručnjaka, skupljanje ostataka hlebom povezuje i sa zahvalnošću za pripremljenu hranu. Bacanje jestivih ostataka smatra se nepotrebnim rasipanjem, pa je sasvim prirodno da se pokupi i poslednji trag ukusnog sosa.
Sličan odnos prema hlebu postojao je i u Kalabriji. Kuvar Frančesko Maci, koji je radio u londonskom restoranu specijalizovanom za južnoitalijansku kuhinju, opisao je kako je u njegovoj sredini hleb imao posebno mesto na trpezi.
Ostala hrana nazivala se companatico, ono što se jede uz hleb. Bez hleba obrok nije bio potpun, a njegovim prisustvom na stolu simbolično je počinjao i završavao se ručak.
Takav odnos prema hrani ima i dublju pozadinu. U sredinama u kojima su porodice nekada raspolagale skromnim namirnicama, hleb je predstavljao dragocen izvor energije i nešto što se nije smelo olako odbacivati.
Kako je nekada nepristojna navika postala prihvaćena?
Iako se danas u Italiji fare la scarpetta može videti i u elegantnim restoranima, to ne znači da je oduvek bilo tako.
Tradicionalna pravila građanskog bontona često su zabranjivala dodirivanje hrane rukama. Zbog toga je skupljanje sosa hlebom moglo da se smatra nepristojnim, naročito u otmenijem društvu. Čak ni pokušaj da se hleb nabode na viljušku i tako upotrebi nije uvek bio prihvatljiv.
Promena stavova postala je izraženija u drugoj polovini 20. veka, kada je u Italiji ojačalo interesovanje za cucina povera, odnosno tradicionalnu kuhinju skromnijih slojeva stanovništva.
Jela pripremljena od jednostavnih, dostupnih namirnica dobila su novo poštovanje, a ideja da hranu ne treba bacati postala je važan deo odnosa prema gastronomiji. Ono što je nekada moglo da se smatra nedostatkom uglađenosti počelo je da se doživljava kao znak uživanja, poštovanja prema kuvanju i protivljenja rasipanju.
Danas je u mnogim italijanskim restoranima sasvim uobičajeno da se uz obrok služi hleb, koji ostaje na stolu do kraja jela. Ipak, običaji se razlikuju od porodice do porodice, od regiona do regiona, kao i od jednog restorana do drugog.
Da li je ovakav način jela nepristojan?
Odgovor zavisi od zemlje, sredine i prilike.
U neformalnom restoranu ili porodičnom okruženju, skupljanje sosa hlebom često se doživljava kao prirodan i simpatičan gest. U formalnim prilikama, na poslovnim večerama ili u restoranima sa strožim pravilima ponašanja, neki gosti i dalje će radije koristiti pribor ili jednostavno ostaviti ono što je preostalo.
Zato fare la scarpetta nije univerzalno pravilo bontona, već običaj koji mnogo govori o italijanskom odnosu prema hrani.
Njegova suština nije u tome da se tanjir mora očistiti po svaku cenu, već u ideji da dobar obrok zaslužuje da se u njemu uživa do poslednjeg zalogaja.
A možda je upravo to razlog zbog kojeg je ovaj jednostavan gest opstao kroz generacije: jer nas podseća da hrana nije samo potreba, već i zadovoljstvo, tradicija i prilika da budemo zajedno.
Jer, kada je sos toliko dobar da vam je žao da ostane na tanjiru, možda je komadić hleba najbolji kompliment koji možete uputiti kuvaru.
(M.A./EUpravo zato)