Salon nobelovki u Beogradu čuva priče velikih književnica i jedno prazno mesto za onu koja će tek ispisati svoju priču

Prostor u kojem se susreću različiti jezici, zemlje i generacije književnica, pored replika stolica na kojima su dobitnice Nobelove nagrade za književnost stvarale svoja dela, čuva i knjige i lične predmete Dodajte EUpravo zato u vaš Google izbor
Foto: EUpravo zato/J.N

Postoje mesta na kojima knjige nisu samo knjige. Njihove stranice čuvaju glasove, rukopise i tragove onih koji su ih stvarali, a predmeti oko njih kao da vraćaju prošlost u sadašnji trenutak.

Jedno takvo mesto nalazi se u Beogradu - Salon nobelovki u Muzeju knjige i putovanja Adligat, posvećen ženama koje su svojim delima promenile istoriju svetske književnosti.

Njihove fotografije gledaju sa zidova, njihove knjige stoje na policama, a pored svake od njih nalazi se stolica ili fotelja, napravljena po uzoru na onu karakterističnu za zemlju iz koje književnica dolazi. Kao da su, makar na trenutak, sve zajedno pozvane da sednu za isti sto i nastave razgovor koji traje više od jednog veka.

Otvoren je 2020. godine, ali njegova priča nije završena tog dana. Naprotiv, zbirka se godinama dopunjava, a svaka nova knjiga, potpis ili predmet dodaje još jedan trag priči o ženama čiji je rad promenio svetsku književnost.

Od tada se njegova zbirka dopunjuje novim knjigama, potpisima i predmetima, pa priča o ženama koje su ostavile trag u književnosti nastavlja da raste.

Ideja za Salon nastala je kao odgovor na jednu upečatljivu činjenicu - kada je postavka formirana, među više od stotinu dobitnika Nobelove nagrade za književnost bilo je svega 14 žena.

"Salon Nobelovki osnovan je uz podršku Brankice Janković, tadašnje poverenice za ravnopravnost, i na njenu inicijativu. Napravljen je kao podrška ženskom stvaralaštvu," za EUpravo zato objašnjava Viktor Lazić, predsednik Udruženja.

Postavka je zamišljena kao svojevrsni susret književnosti, žena i kultura iz kojih su nobelovke potekle. Na zidovima su njihove fotografije, na policama originalna izdanja njihovih dela, dok svaka od njih ima i svoju stolicu ili fotelju, repliku karakterističnu za zemlju iz koje dolazi.

U realizaciji su pomogle i ambasade. Svaka je, kako nam je objasnio Lazić, učestvovala u izradi stolice za "svoju" nobelovku.

Prazna stolica za buduću nobelovku

Među detaljima predstavljenim na otvaranju Salona nobelovki posebno se izdvojila jedna prazna stolica. Nije namenjena nijednoj konkretnoj književnici - ostavljena je kao simbol nade da će jednog dana i Srbija imati svoju dobitnicu Nobelove nagrade za književnost.

Kako je tada objašnjeno, „jedna stolica je ostavljena prazna, nadajući se da će jednog dana i Srbija dobiti svoju dobitnicu Nobelove nagrade“.

Međutim, to nisu jedini svedoci vremena i dela ovih velikih žena koje su ostavljale neizbrisive tragove u istoriji. Adligat je uporedo tragao za originalnim predmetima koji bi postavci dali lični karakter. Među eksponatima su izdanja dela nobelovki na njihovim maternjim jezicima, ali i prevodi na srpski.

Posebno mesto zauzima originalni dopis Selme Lagerlef iz Švedske. Lagerlef je 1909. godine postala prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost, a upravo povodom 110 godina od tog istorijskog trenutka Adligat je javnosti predstavio i razglednicu koju je književnica 1917. godine ispisala sopstvenom rukom.

Vremenom je Salon dobio i nove eksponate. U Adligat su stigle knjige sa originalnim potpisima još četiri nobelovke, Nadin Gordimer, Doris Lesing, Perl Bak i Alis Munro, koje je novinarka našeg portala imala prilike da vidi.

Foto: EUpravo zato/J.N

Tako prostor koji je nastao pre nekoliko godina nastavlja da raste, baš kao što se i istorija ženskog doprinosa književnosti neprestano dopisuje.

Danas Nobelovu nagradu za književnost nosi 18 žena. Broj je i dalje mali u odnosu na ukupan broj laureata, ali više nije isti kao kada je Salon nastajao.

I upravo ta promena pokazuje da ovakve postavke nisu samo čuvari prošlosti, već beleže i vreme u kojem nastaju.

Do tada, Salon nobelovki podseća na žene koje su već pomerile granice književnosti. Ali i na one čiji doprinos ne mora biti potvrđen najprestižnijim svetskim priznanjem da bi bio važan.

Zato se priča Salona ne završava kod Nobelove nagrade.

U Adligatu se postepeno formira i širi žensko odeljenje posvećeno drugim slavnim ženama čiji su životi i rad obeležili kulturu. Tu su, između ostalog, predmeti koji pripadaju Ružici Sokić, među kojima su njene nagrade, kao i uspomena na Branku Veselinović i cveće sa porukom koje je dobila od Ive Andrića.

Tu su i važni predmeti tri srpske književnice koje su svojim životom i radom obeležile XX vek: pismo Isidore Sekulić Miodragu Pavloviću, pisaća mašina Desanke Maksimović i knjiga sa njenom posvetom književniku Petru Pajiću, pisaća mašina Grozdane Olujić i dva njena potpisana prva izdanja.

Predmeti koji na prvi pogled deluju mali u odnosu na veličinu opusa ovih književnica, zapravo govore mnogo. 

I upravo u tome je možda najveća vrednost Salona. On ne govori samo o ženama koje su dobile Nobelovu nagradu. Govori o pravu žena da stvaraju, pišu, budu čitane, sačuvane i zapamćene.

Sve dobitnice ovog priznanja

Dobitnice Nobelove nagrade za književnost dolaze iz različitih delova sveta i pripadaju različitim generacijama i književnim tradicijama. Prva među njima bila je Selma Lagerlöf, koja je nagradu dobila 1909. godine, a za njom su usledile Gracija Deleda (1926), Sigrid Undset (1928), Perl Bak (1938), Gabrijela Mistral (1945), Neli Zaks (1966), Nadin Gordimer (1991), Toni Morison (1993), Vislava Šimborska (1996), Elfride Jelinek (2004), Doris Lesing (2007), Herta Miler (2009), Alis Manro (2013), Svetlana Aleksijevič (2015), Olga Tokarčuk (2018), Luiz Glik (2020), Ani Erno (2022) i Han Kang (2024).

Kategorija književnosti ima drugi najveći broj žena dobitnica u istoriji Nobelove nagrade, odmah iza Nobelove nagrade za mir.

(EUpravo zato.rs)