Kraljevi su zato neretko ženili rođake kako bi sačuvali presto i stvorili savez, a porodična stabla postajala su toliko isprepletana da su se ista imena ponavljala iz generacije u generaciju.
Iza raskošnih balskih dvorana, zlatnih kruna i portreta u somotu purpurne boje, krila se istina ispisana viševekovnim srodničkim brakovima koji su ostavili trag na telima i umovima evropskih vladara.
Ovo nigde nije bilo vidljivije nego kod jedne od najmoćnijih porodica Evrope, Habzburgovaca.
Šta je zapravo "habzburška vilica"?
Izraz se danas koristi za specifičnu deformaciju donje vilice i lica koja je postala gotovo zaštitni znak dinastije Habzburg. Karakterisali su je izrazito isturena donja vilica i debela donja usna, što je onemogućavalo potpuno zatvaranje usta, ali i pravilo probleme sa govorom i žvakanjem.
Pratile su je duguljasto lice i veliki nos, prikazani na brojnim portretima habzburških vladara. Kod pojedinaca iz kuće Habzburg, ovaj deformitet je davao gotovo karikaturalan izgled.
Važno je naglasiti da se tada on smatrao simbolom "plemenitog porekla", a tek kasnije će istoričari i genetičari zaključiti da je reč o posledici višegeneracijskog incesta.
Dinastija koja je osvajala Evropu i samu sebe uništila
Habzburgovci su vekovima vladali delovima Evrope: Španijom, Austrijom, delovima Italije, Holandijom, kao i Svetim rimskim carstvom.
Njihov moto je bio dobro poznat svima koji su imali posla sa njima: "Bella gerant alii, tu felix Austria nube.", u prevodu: "Neka drugi vode ratove, a ti, srećna Austrijo, sklapaš brakove.".
I zaista, brakovi su bili njihovo najjače oružje. Problem je nastao kada su počeli da se žene gotovo isključivo unutar sopstvene porodice ili među veoma bliskim (prvim) rođacima.
Vremenom je genetski fond postajao sve "mršaviji", a posledice sve ozbiljnije. Najtragičniji slučaj jeste kralj Karlos II od Španije, poslednji španski Habzburgovac sa nadimkom "Omađijani". U tadašnje vreme, verovalo se da su za njegove psiho-fizičke poremećaje odgovorne mračne sile.
Njegovo porodično stablo bilo je veoma zamršeno, pa je tako njegov otac bio ujak njegove majke s jedne strane. Dok je s druge strane, njegova majka rođena u braku između brata i sestre, odakle je ženska linija takođe dobijena iz niza incestoidnih brakova. Kao rezultat, Karlos nije mogao pravilno da govori do kasnog detinjstva, teško je hodao i patio od brojnih bolesti.
Njegova vilica bila je toliko izražena da je jedva mogao da žvaće hranu. Savremenici su beležili da je često gutao gotovo cele komade hrane jer nije mogao normalno da ih sažvaće.
Iako je bio kralj jedne od najvećih sila sveta, njegov život bio je obeležen bolešću, izolacijom i političkom manipulacijom. Kada je umro bez naslednika 1700. godine, ugašena je španska grana Habzburgovaca i započet je rat za presto.
Portreti koji kriju istinu
Zanimljivo je da su dvorski slikari često pokušavali da ublaže fizičke deformitete vladara. Ipak, čak ni umetnici poput Dijega Velaskeza nisu mogli potpuno da sakriju izraženu vilicu i neobične proporcije lica.
Na nekim portretima habzburških princeza i prinčeva vidi se gotovo identična slika, spuštena donja usna praćena uskom bradom i izduženim licem. Vizuelni podsetnik generacija koje su se rađale unutar rođačkih brakova.
Incest nije pogodio samo Habzburgovce, i druge evropske dinastije su imale slične probleme. Kod ruske carske porodice Romanov, zabeležena je hemofilija, redak poremećaj zgrušavanja krvi. Smatra se da je gen prenela kraljica Viktorija, čiji potomci su bili povezani sa mnogim evropskim kraljevskim kućama.
Nameće se zaključak da su evropske dinastije koje su želele da očuvaju "čistu krv" zapravo ubrzale sopstveno propadanje. Ono što je trebalo da zaštiti moć porodice postalo je razlog njenog fizičkog i političkog slabljenja.
(EUpravo zato)