U Srbiji smo se odavno navikli: dim iz termoelektrana je već decenijama deo našeg vazduha, jedna nezaobilazna pozadina naše svakodnevice.
Mada znamo da naše termoelektrane zagađuju naš vazduh, vodu i zemlju, i mada je jasno da postoje nepremostivi problemi u njihovom snabdevanju i radu, i pored toga što se Srbija obavezala da će zatvoriti sve termoelektrane do sredine 21. veka, država Srbija i EPS su još uvek zaglavljeni u sopstvenoj inertnosti, i uglju se još uvek ni ne nazire kraj, prenosi Klima 101.
Iz te naše inertne perspektive, možda nam je teško da razumemo koliko je situacija drugačija u drugim zemljama. Primera radi, kako beleži organizacija "Beyond Fossil Fuels", u Evropskoj uniji je u poslednjih 10 godina zatvoreno preko 120 termoelektrana. Takozvana dekarbonizacija, odnosno napuštanje fosilnih goriva, uveliko je realnost u Evropskoj uniji.
Važan deo te realnosti je sistem „oporezivanja” emisija gasova staklene bašte, koji u EU već izrazito uspešno funkcioniše već skoro 20 godina.
Opet, možda nam je teško iz naše perspektive da sagledamo koliko je ovaj sistem (ETS) zaista uspešan. U Evropskoj uniji su proizvođači već skoro 20 godina u obavezi da prate svoje emisije CO2, i da kupuju posebne emisione dozvole za svaku tonu; taj novac, desetine milijardi evra godišnje, se već skoro 20 godina sliva nazad državama; uz pomoć ovih sredstava EU već skoro 20 godina finansira projekte razvoja obnovljivih izvora energije.
Od 1. januara 2026, pravila slična onima koja važe za evropske proizvođače počinju da važe i za proizvode – kao što je struja – koji se uvoze u Evropsku uniju. To je Mehanizam prekograničnog usklađivanja cene ugljenika (Carbon Border Adjustment Mechanism ili CBAM).
CBAM je posebno važan za poslovanje EPS-a, koji svake godine izvozi nezanemarljive količine struje u Evropsku uniju, a za koje uvoznici iz EU do sada nisu plaćali emisione dozvole.
U praksi, ovo znači da će struja koju proizvodi i izvozi EPS sada postati daleko „skuplja”, odnosno daleko manje privlačna za evropske uvoznike. Drugim rečima, od 1. januara 2026. više nema lakog profita od izvoza „prljave” struje u Evropsku uniju.
U svom nedavno objavljenom izveštaju o posledicama pokretaja CBAM-a, Fiskalni savet ne štedi reči o stanju domaće energetike i upravljanju Elektroprivredom Srbije. Ovo su samo neki od citata iz teksta (naglasak autora):
- „Dugogodišnja inertnost Srbije sada dolazi na naplatu.”
- „EPS je preduzeće kojim se dugi niz godina veoma loše upravljalo.”
- „Umesto intenzivnijih ulaganja u razvoj i energetsku tranziciju, EPS je unazadio poslovanje.”
- „Rizikuje se energetska bezbednost zemlje i budućnost EPS-a.”
Po procenama Fiskalnog saveta, CBAM će dovesti do gubitka prihoda u EPS-u od oko 180 miliona evra godišnje. A ovako drastičan gubitak prihoda iz izvoza će gotovo sigurno izazvati porast cena struje „kod kuće” – Fiskalni savet procenjuje i do 50% za domaćinstva.
Važno je napomenuti da nije u pitanju nikakav nov namet, niti kazna: kao što ETS postoji od 2005. godine, za CBAM se zna od 2019, a već godinama je poznat i 1. januar 2026, tačan datum kada stupa na snagu. Bilo je, drugim rečima, dovoljno vremena da se država i EPS bolje pripreme na ove prilike.
Srbija trenutno, u pet do dvanaest, radi na uspostavljanju sopstvenog poreza na ugljenik. Ali ako ne razumemo širi kontekst ovog poreza, a to su upravo ETS i CBAM, neće nam biti jasno ni zašto se on sada usvaja, niti šta bi trebalo da bude njegov dugoročni (pozitivni) rezultat.
U okruženju u kojem vlada inertnost i nepoverenje, i u kojima se sumnja u svaku politiku kako Srbije, tako i Evropske unije, neophodno je povremeno zaustaviti se i sagledati situaciju oko sebe: o čemu se ovde tačno radi, kakav je odnos između ETS, CBAM i domaćeg poreza na ugljenik, i šta to sve znači za nas kao potrošače, i za budućnost ove zemlje?
Šta je sistem trgovanja emisijama (ETS)?
Prvo i najvažnije: ovo nije nikakva novina, niti „samo plan” o kojem se još uvek raspravlja i pregovara.
Zemlje Evropske unije odavno plaćaju jednu posebnu vrstu „poreza” na emisije gasova staklene bašte, pre svega ugljen-dioksida. Ali u pitanju zapravo nije porez, i njega ne plaća stanovništvo.
Naime, u EU je od davne 2005. na snazi sistem trgovanja emisijama (Emissions Trading System ili ETS). U pitanju je poseban instrument preko kojeg privreda, odnosno emiteri gasova staklene bašte, kupuju obavezne dozvole za emitovanje na posebnoj, uređenoj aukciji koja je zajednička za sve zemlje članice.
Ovaj sistem je izrazito kompleksan, ali ima relativno jednostavne osnove. Svaki učesnik na tržištu koji kroz svoje poslovanje emituje gasove staklene bašte – na primer time što proizvodi čelik – mora da prati i meri količinu svojih emisija posebnim, jasno definisanim metodama, i mora da kupi jednu dozvolu za svaku tonu emitovanog ugljen-dioksida (i drugih gasova staklene bašte).
Pošto je u pitanju aukcija dozvola na nivou Evropske unije, njihova cena se menja iz dana u dan, ali ima jasnu dugoročnu tendenciju porasta. Prosečna cena jedne dozvole, odnosno jedne tone emitovanog CO2, bila je tokom 2024. godine oko 65 evra. Projekcije kažu da će 2030. godine njihova cena biti i oko 100 evra.
Sredstva od kupljenih dozvola manjim delom idu u poseban fond EU, a većim delom nazad zemljama članicama, ali sa obavezom finansiranja projekata napuštanja fosilnih goriva, razvoja obnovljivih izvora energije… Cilj ETS, naime, nije kažnjavanje fosilne industrije, već podsticanje napuštanja fosilnih goriva, kao i finansiranje izgradnje čistih industrija i obnovljivih izvora energije.
Kroz ETS, to finansiranje vrše upravo emiteri, i to srazmerno svojim emisijama.
ETS se u poslednjih 20 godina pokazao kao i više nego uspešan. Kako pokazuju zvanični podaci EU, uz pomoć ovih aukcija je u poslednjih 20 godina prikupljeno ukupno 184 milijarde evra. Zbog porasta cena dozvola, i ovi prihodi rastu – samo tokom 2024. bilo je prikupljeno 38,8 milijardi evra, preko petine ukupnog dvadesetogodišnjeg budžeta.
Ova sredstva, koja se danas moraju trošiti na projekte napuštanja fosilnih goriva, pomogla su Evropskoj uniji da u poslednjih 20 godina smanji svoje emisije iz industrije i energetike za oko 50%.
U pitanju je najstariji, i jedan od do sada najuspešnijih instrumenata zelene tranzicije na svetu. I gotovo cela evropska industrija koja zavisi od fosilnih goriva, od čeličane u Hrvatskoj do termoelektrane u Poljskoj, već godinama kupuje dozvole za svaku tonu emisija, doduše sa različitim povlasticama i pravilima po sektorima.
Ali kako se ETS razvijao u poslednjih nekoliko godina, a cene dozvola rasle, javio se drugi problem – konkurencija.
Šta je CBAM?
Naime, ako svi evropski proizvođači plaćaju dozvole za emisije koje prave poslovanjem, kako će se oni takmičiti na tržištu sa uvoznicima koji uvoze robu proizvedenu van Evropske unije, koji nemaju tu finansijsku obavezu?
Odgovor je CBAM, odnosno Carbon Border Adjustment Mechanism. Ovaj instrument kod nas ima nezgrapan prevod „Mehanizam prekograničnog usklađivanja cene ugljenika”. Ali ako je nezgrapan, on je makar relativno jasan, i nedvosmisleno ukazuje na to o čemu se tačno radi.
Ako je ETS „porez” koji plaćaju emiteri u Evropskoj uniji, CBAM je „porez” koji plaćaju uvoznici strane robe u EU (ne proizvođači kao što je EPS). Dugoročni cilj je da ova dva mehanizma budu ogledalo jedan drugom, i da celokupna privreda koja ima veze sa evropskim tržištem plaća isto za svaku tonu emitovanog CO2.
Ali još nismo stigli dotle. Dok je ETS aktivan još od 2005. godine, CBAM stupa na snagu 1. januara 2026.
Par ključnih tačaka kada je u pitanju CBAM:
- On važi za uvoznike iz svih zemalja koje nisu integrisane u evropski ETS
- On za sada važi samo za određene „karbonski intenzivne” industrije: za industriju gvožđa i čelika, aluminijuma, cementa, za đubrivo i vodonik, kao i za električnu energiju
- Za razliku od ETS, u kojem se kupuju dozvole za sve zabeležene emisije tokom proizvodnje, uvoznici u Evropskoj uniji kupuju emisione dozvole kroz CBAM samo za zabeležene emisije proizvoda koje zapravo uvoze u Evropsku uniju (odnosno: nikakve dozvole se ne plaćaju za dobra koja ostaju van granica EU)
- Cena jedne CBAM dozvole jednaka je prosečnoj ceni ETS dozvole iz prethodne nedelje – drugim rečima, svi plaćaju dozvole po pravilima tržišta EU
- U početnim godinama ovog mehanizma (2026-2034), uvoznici iz stranih industrija ne plaćaju pun CBAM, već samo rastući procenat, koji će početi od 2,5% 2026. godine i rasti svake godine, do 100% 2034, kada će CBAM dozvola biti izjednačena sa ETS dozvolom
- Izuzetak je energetika: za uvoz struje, već od 2026. se plaća „puna” cena emisionih dozvolaZa razliku od ETS-a, primarni cilj CBAM-a nije punjenje budžeta za dekarbonizaciju, već zaštita evropskih proizvođača; samim tim, ako proizvođači van EU već plaćaju takse za svoje emisije kod kuće, u svojim državama, onda se taj iznos odbija od cene CBAM dozvole za uvoznike; drugim rečima nema dvostrukog oporezivanja
Šta to sve znači za Srbiju?
Kako piše Fiskalni savet, početak rada CBAM-a dovešće do novih finansijskih obaveza za našu industriju – pre svega za čelik, aluminijum i đubrivo (cement se manje izvozi iz Srbije u EU).
Međutim, kada je u pitanju industrija, slika nije toliko loša, pre svega zato što je industrija relativno pripremljena, a cene dozvola će u početku biti daleko manje od evropskih, sa postepenim rastom do 2034. godine.
Naravno, kako piše Fiskalni savet, svejedno će biti posledica: „procene pokazuju da bi troškovi CBAM-a mogli do 2030. u proseku osetnije da porastu: gvožđe i čelik za 15-20% (sadašnje tržišne cene), đubriva za 10-15%, aluminijum za oko 5% a cement za čak oko 50%”.
Ukupno, uvozom iz ovih industrija Srbije, uvoznici u EU će 2026. godine kroz kupovinu dozvola platiti Evropskoj uniji oko 45 miliona evra godišnje, a ta brojka će do 2030. porasti do oko 200 miliona evra.
Međutim, situacija sa izvozom struje je daleko gora. Od 1. januara 2026. za energetiku se računa puna cena CBAM-a, odnosno od uvoznika struje će se zahtevati da kupuju dozvole po punoj ceni evropskih aukcija, za svaku tonu emisija CO2 po gigavat-času struje koju EPS bude izvozio u Evropsku uniju.
To će našu struju učiniti jednostavno – preskupom za uvoz.
Kako procenjuje Fiskalni savet, samo tokom 2026. troškovi CBAM-a za EPS bili bi oko 180 miliona evra. S obzirom da EPS trenutno na godišnjem nivou prihoduje oko 200 miliona evra od prodaje struje u Evropsku uniju, to znači da bi CBAM vrlo lako i vrlo brzo obrisao celokupni prihod od izvoza, izolovao EPS i drastično mu uticao na poslovanje.
Kako piše Fiskalni savet, sasvim je moguće da se taj gubitak izvoza „prelije” na subvencionisanu cenu struje koju plaćaju domaćinstva, što bi moglo da dovede do rasta cene struje za domaćinstva od 50%.
Razlog ovakvom rezultatu je u tome što Srbija, to jest EPS, proizvodi najprljaviju struju u Evropi, pa uvoznici za svaki megavat-čas iz EPS-a treba da plate, po procenama Fiskalnog saveta, oko 60 evra.
Čisto poređenja radi, prosek zemalja u okruženju je oko 22 evra, dok je prosek Evropske unije 18 evra po megavatu. I za sve važe ista pravila.
„Naravno, od EU se ne može očekivati da na svom tržištu dugoročno dozvoli nefer situaciju da proizvođači električne energije iz EU plaćaju naknadu za emitovani ugljenik, a u Srbiji ne”, dodaje Fiskalni savet.
Šta nam je činiti?
Opcija je nekoliko, piše Fiskalni savet, mada nisu sve jednako moguće.
Jedna opcija je ne raditi ništa i prihvatiti CBAM, sa svim posledicama koje to prihvatanje nosi sa sobom. Možemo očekivati drastične posledice po funkcionisanje EPS-a, verovatni rast cena struje za domaćinstva, i (za sada) umerene posledice po industriju i ostatak ekonomije.
Druga opcija jeste da odložimo CBAM tako što bismo se obavezali da do 2030. uđemo u ETS. Upitno je da li je ova opcija uopšte otvorena još uvek, jer je podrazumevala uspešno sprovođenje određenih postupaka (kao što je spajanje tržišta energije odnosno coupling sa Mađarskom i Bugarskom), a sa kojima Srbija kasni.
Ukoliko je uopšte moguća u ovom trenutku, najverovatnije jedino uz posebnu dozvolu iz Evropske unije, ova opcija daje vrlo kratkoročno odlaganje „poreza”, ali je dugoročno svejedno daleko skuplja.
Naime, ukoliko bismo ušli u ETS sa ostatkom EU, što podrazumeva niz političkih, energetskih i administrativnih poteza do 2030. godine, domaći proizvošači bi bili u obavezi da kupuju dozvole za sve svoje emisije, za razliku od CBAM-a koji se odnosi samo na izvoz. A mali udeo ukupno proizvedene struje se izvozi u EU.
Ukoliko se ništa ne bi promenilo do 2030. godine, Fiskalni savet procenjuje da bi samo EPS od 2030. godine u tom slučaju morao da kupuje dozvole u vrednosti od oko 3 milijarde evra godišnje – što je 80% celokupnih prihoda ovog preduzeća.
Važno je napimenuti da, za razliku od CBAM-a, u tom slučaju bi veći deo tih sredstava bio „vraćen” Srbiji, uz obaveze namenskog trošenja na projekte dekarbonizacije i razvoja obnovljivih izvora energije.
Ali pošto je nezamislivo sprovesti drastične promene u energetici za samo par godina, zbog visoke cene dozvola, Fiskalni savet ovu opciju opisuje kao „ekonomski i socijalno neodrživu”.
Treća opcija, koja nije odvojena od prethodne dve već delom rešava neke od ovih problema, jeste uvođenje sopstvenog poreza na ugljenik.
S obzirom na to da kod kupovine emisionih dozvola u EU ne postoji dvostruko oporezivanje, uvođenje domaćeg poreza na ugljenik bi umanjilo cenu uvoza struje iz EPS u EU (jer bi se svaki dinar plaćen u Srbiji odbio od cene dozvola u EU). Prednost je u tome što bi uplaćena sredstva, umesto u Evropsku uniju, ostajala „kod kuće”.
Srbija upravo radi na usvajanju poreza na ugljenik, ali tu postoji nekoliko problema.
Između ostalog, iz predloženog zakona nije jasno da li će se sredstva prikupljena od poreza usmeravati ka dekarbonizaciji EPS-a, ili će se samo slivati u budžet Republike Srbije.
Sa druge strane, trenutno predloženi iznos poreza (4 evra po toni CO2) bi u slučaju EPS-a samo delimično umanjio cenu dozvole, koja se trenutno procenjuje na nešto preko 60 evra po toni CO2. Plan je da ovaj porez raste u narednim godinama, sa ciljem izjednačavanja sa cenama evropskih dozvola na duže staze.
Kako kaže Fiskalni savet, najbolja opcija bi zapravo bili hitni pregovori, kako bi se dobile posebne povlastice zbog nezavidne situacije u kojoj se Srbija nalazi. To bi moglo da bude prihvatanje CBAM-a uz određene prednosti po EPS, ili ulazak u ETS 2030. godine sa posebnim pravilima, kao što su višegodišnje besplatne dozvole, uz obavezu aktivnog rada na dekarbonizaciji.
Trenutno je nemoguće reći da li bi Evropa pristala na poseban status za Srbiju, i kakve bismo olakšice mogli da dobijemo, tako da je upitno da li je ovo zaista „opcija”. Ali jedno je sigurno: posebne povlastice bi jedino bile moguće uz aktivne politike gašenja termoelektrana i izgradnje obnovljivih izvora energije.
Kako izgledaju scenariji, sa pretpostavkom uvođenja poreza na ugljenik i projekcijama Fiskalnog saveta
1) Prihvatanje CBAM od 1. januara 2026: EPS efektivno gubi izvoz u EU kao izvor prihoda; najverovatnija posledica je porast cena struje za domaćinstva od oko 50%
2) Odlaganje CBAM u korist ulaska u ETS do 2030: EPS nastavlja sa izvozom „po starom” i stanovništvo ne vidi nikakvu promenu odmah; međutim, ukoliko ne dođe do drastičnih, i realno nemogućih promena u domaćoj energetici, počev od 2030. godine EPS dobija finansijsku obavezu vrednu ~3 milijarde evra godišnje, što bi se jedino moglo rešiti neodrživim porastom cene struje za domaćinstva (2x i više, navodi Fiskalni savet)
3) Pregovori: bilo koja od gornje dve opcije, ali sa posebnim olakšicama po Srbiju i EPS, koje bi omogućile dovoljno vremena i prostora da se reformiše energetski sektor
(EUpravo zato/Klima 101)