Vožnja kroz planine oblasti Harca u centralnoj Nemačkoj izgleda kao putovanje kroz postapokaliptične pejzaže.
Redovi sivih, golih stabala dižu se u nebo. Decenijama stara šuma ovde je za samo nekoliko godina postala groblje drveća, piše DW.
"Nigde drugde u centralnoj Evropi ne možete da iskusite klimatsku krizu toliko kao ovde u Harcu", kaže Roland Pječ, šef Nacionalnog parka Harc.
Ne samo u planinama Harca – šume širom Nemačke pate od posledica kombinacije suša, oluja i invazivnih štetočina, navodi se u najnovijem izveštaju o stanju nemačkih šuma.
Slična situacija je i u Poljskoj, Češkoj i Skandinaviji. Ipak, neki stručnjaci smatraju da je gubitak šuma četinara dugoročno pozitivan.
Smrča: ugroženo nasleđe
Kako bismo razumeli zašto gubitak šuma može, u nekim slučajevima, biti dobra stvar, moramo da se vratimo na razdoblje nakon Drugog svetskog rata. Nakon poraza Nemačke sredinom 1940-ih, saveznici su naredili zemlji da plati reparacije - delom i u drvnoj građi. Prema procenama, tada je posečeno i do deset posto celokupne nemačke šume.
Kako bi to nadoknadili, nemački šumari su sadili posebno jednu vrstu drveta: smrču. Stabla smreke rastu brzo i uspravno, što ih čini idealnim za proizvodnju drvene građe. Do danas se većina ovih šuma koristi za proizvodnju industrijskog drveta, pri čemu šumarstvo čini jedan do dva posto nemačkog bruto društvenog proizvoda (BDP).
Smrča je i dalje jedno od najčešćih stabala u Nemačkoj. Međutim, ove monokulturne šume nisu baš gostoljubive prema drugim biljkama i životinjama – imaju znatno manji biološki diverzitet od mešovitih šuma s različitim vrstama drveća. I kao i sve monokulture, ove četinarske šume su vrlo osetljive na stresne faktore koji se povećavaju usled klimatskih promena koje je prouzrokovao čovek, kao što je suša.
Razdoblja suše, koja su sve češća širom sveta, posebno su teška za stabla smrče. Stabla smrče su često bila zasađena na područjima koja su zapravo bila presuva za njih. U prirodi se ova vrsta uglavnom nalazi u višim predelima gde češće pada kiša. Njihovo korenje je vrlo plitko, što znači da nemaju pristup dubljim zalihama vode.
Mali insekti nanose veliku štetu
Ono što slabi stabla smreke jača jednu drugu vrstu: potkornjaka. Sićušni insekt je dugačak samo nekoliko milimetara, ali guta veći deo nemačkih i evropskih šuma. Mužjak buši rupe u drveću i oslobađa feromone kako bi namamio partnerku. Insekti se razmnožavaju i ženka polaže jaja u tunele ispod kore.
"Jedan par može da proizvede do 100.000 potomaka za godinu dana. Šire se poput požara", kaže Fani Hurtig, inženjerka šumarstva koja radi u Tirinškoj šumi i ukazuje na pojedenu unutrašnjost smrče koja je morala da bude prerano posečena. Istočna Tiringija, tri sata južno od Nacionalnog parka Harc, jedna je od regija u kojima se potkornjak najbrže širi.
Zdravo drvo obično proizvodi smolu i time zapečati rupe pa se tako štiti od napasnika. Ali žedno, slabo drveće to ne može. Insekti tada jedu slojeve stabla koji prenose hranjive materije i vodu - a drveće umire od žeđi i neuhranjenosti.
Kako se šumarstvo može osigurati za budućnost?
Ali potkornjak je samo jedan deo problema. Iako drvo ne sme da se seče u zaštićenom području nacionalnog parka, samo tri posto šuma u Nemačkoj je zaštićeno na ovaj način.
Ostalo koriste državne ili privatne šumarske ekonomije – uglavnom za proizvodnju drvne građe. A sa sve većom potražnjom za održivim građevinskim materijalom, očekuje se da će se povećati proizvodnja drvnog materijala.
U Tiringiji su stručnjaci za šumarstvo poput Hurtigove primorani da prerano poseku veliki broj stabala. Čim se stabla smrče zaraze, seku se da bi se sprečilo širenje potkornjaka.
"Srce me boli svaki dan kada ovo vidim", kaže Hurtigova.
Ipak, ona i drugi u ovome vide i priliku.
"To nam daje mogućnost da ove oblasti izgradimo promišljenije i s potpuno različitim vrstama drveća", kaže Hurtigova.
Plan je da se stvori održivija mešovita šuma s raznovrsnim drvećem i spreči se buduće propadanje šuma.
Nove vrste drveća moraju da budu u stanju da prežive s malo vode, u idealnom slučaju imaju dublje korenje kako bi bolje izdržale suše i oluje i ne smeju da budu previše podložne štetočinama.
Domaće drveće kao što su bukva, hrast i platani smatraju se dobrim kandidatima, a takođe se uzima u obzir i severnoamerička duglazija. Međutim, ako se klimatske promene ubrzaju, moglo bi da se uvede i drveće iz toplijih staništa poput turske jele ili orijentalne bukve.
Na putu prema otpornijoj šumi
Sve više nemačkih komercijalnih šuma i nacionalnih parkova ide ka stvaranju mešovitih šuma. Ne samo da su slične domaćim šumskim ekosistemima nego su i otpornije na štetočine i topliju klimu.
Organizacije poput Šuma Evrope, koje rade na zaštiti evropskih šuma, savetuju zemlje sa sličnim problemima, poput Francuske, Češke ili Belgije, da učine isto.
Verovatno će proći neko vreme pre nego što se u potpunosti osete koristi od restrukturisanja šuma. Međutim, u kontekstu klimatske krize, promena u šumi je dobra stvar.
(EUpravo zato/Dojče vele)