Sva beogradska taksi vozila moraće od 10. marta da budu isključivo bele boje, bez nalepnica i bilo kojih drugih oznaka.
Ovu obavezu predvidela je Odluka o izmenama i dopunama Odluke o taksi prevozu, koja je stupila na snagu 7. januara ove godine.
Podsetimo, prvobitno je bilo planirano da sva taksi vozila moraju da budu bela od 8. maja prošle godine, kada je najavljeno da će kazne biti 40.000 dinara.
Tada su pojedini mediji preneli da su tada gotovo svi ispoštovali odluku, ali očigledno to nije bilo baš tako.
Valja podsetiti i na to da je veliki broj taksista iskoristio subvencije države, koje su iznosile 8.000 evra po vozilu.
Kako je žuta boja postala asocijacija na taksiste?
Iako danas pravila variraju od zemlje do zemlje, dugo je žuta boja bila glavni simbol taksista.
Američki biznismen mađarskog porekla, Džon Herc, pokrenuo je tu praksu početkom 20. veka kada je 1915. osnovao firmu "Yellow Cab Company" u Čikagu.
Kako bi utvrdio kako da mu automobili budu što prepoznatljiviji, sproveo je istraživanje na Univerzitetu u Čikagu. Rezultati su bili jasni - žuta boja sa crnim natpisima privlačila je najviše pažnje, pa se odlučio za tu opciju.
Ovakav model poslovanja se potom proširio na druge gradove u SAD, a Herc se onda bavio i iznajmljivanjem automobila.
Žuti taksiji su zavladali i u drugim metropolama širom sveta, poput Meksiko Sitija ili Istanbula.
Sa druge strane, u Nemačkoj je tradicionalna boja taksija je bež, ali su poslednjih godina dozvoljene i druge nijanse. Londonski taksiji su uglavnom bili crne boje, a u Italiji bele.
Kada se pojavio prvi taksi u Srbiji?
Prvi taksisti u Evropi pojavili su se krajem 17. veka u Francuskoj i Engleskoj, a tada su konji vukli kočije.
Prvi taksimetar izumeo je Vilhelm Brun 1891. godine, a prva radio-stanica koja je omogućila komunikaciju sa taksi centralom i drugim vozačima je korišćena 1940. godine.
Beograd nije zaostajao za tim trendovima.
Posle Prvog svetskog rata, fijaker je sve ređe saobraćao beogradskim ulicama, pa su počeli da saobraćaju taksiji u vidu automobila. Iz godine u godinu, broj taksista se povećavao. Beogradski taksisti vozili su automobile raznih marki, a najviše su bili zastupljeni "bjuik", "ševrolet", "sitroen", "dodž", "krajsler" i "ford". Tadašnji taksisti morali su da izdvoje polovinu svoje bruto zarade za održavanje kola, benzin i porez.
Table za automobile nabavljali su preko Saobraćajnog odeljenja uprave grada Beograda, a taksimetre su iznajmljivali od trgovca Bore Vučkovića. Kasnih tridesetih godina, skoro sve beogradske taksi stanice imale su telefone smeštene u specijalnim kutijama, naravno uz dozvolu vlasnika kuće na kojoj su bili postavljeni, preneo je sajt 011info.
(EUpravo zato)