Branko je svom najboljem prijatelju poklonio BUBREG: "Nisam se ni trenutka plašio, znao sam da mu je to jedina šansa"

Kada je Branko Đalamić odlučio da donira bubreg svom najboljem prijatelju Siniši, nije tražio priznanje. Želeo je samo da mu spasi život. I uspeo je. Njihova priča nije samo o transplantaciji, već o istinskom prijateljstvu, hrabrosti i ljudskosti.
Branko Đalamić i Siniša Novaković Foto: EUpravo zato/Milena Antonijević

U svetu u kojem retko čujemo o bezuslovnoj dobroti, priča Branka Đalamića i njegovog prijatelja Siniše vraća veru u ljude.

Branko je bez mnogo razmišljanja odlučio da donira bubreg svom dugogodišnjem prijatelju i time mu, bukvalno, spasao život.

Za svoj herojski čin, Branko je dobio nagradu "Oni su heroji", i to je bila prilika da sa njime popričamo o donorstvu, ali pre svega o dobročinstvu i humanosti.

"Nagrada koju sam dobio za ovaj čin, naravno da znači. Ali, iskreno, mnogo bi mi više značilo da u Srbiji ima više ljudi poput mene. A verujem da ih ima", kaže skromno Branko na početku razgovora sa novinarkom EUpravo zato.

Branko Đalamić Foto: EUpravo zato/Milena Antonijević

Jedna rečenica bila je dovoljna

Odluku da postane donor doneo je u trenutku, dok su on i Siniša, kako kaže, "samo sedeli i razgovarali".

"Rekao mi je da mu je transplantacija jedina šansa da preživi. Kad sam to čuo, sve ostalo je bilo nebitno. Razmislio sam kratko i zaključio da nikome iz moje porodice ne mogu pomoći u toj formi, nemamo istu krvnu grupu. A ovde mogu. I rešio sam da pokušam", priča Branko.

Proces nije bio jednostavan. Bio je dug, pun neizvesnosti, pregleda i papirologije, ali kako kaže - "Isplatilo se svakog trenutka."

"Ni jednog trenutka nisam se plašio"

Branko priznaje da pre ovog iskustva nije znao gotovo ništa o donorstvu, niti je o tome ikada ranije razmišljao. Ipak, uprkos nepoznanicama, straha nije bilo.

"Da sam se plašio, verovatno to ne bih ni uradio. Ali nisam. Nijednog momenta. Jednostavno znaš da radiš pravu stvar. I to te vodi" iskreno priča naš sagovornik.

U Srbiji ima dobrih ljudi, ali zakon je prepreka

Ovo iskustvo donelo mu je i dublje razumevanje koliko je sistem u Srbiji loše postavljen za ljude koji su spremni na ovakav čin.

"U Srbiji je još uvek zakonski zabranjeno da doniraš organ nekome ko ti nije član porodice. Siniša i ja smo prijatelji, ali po zakonu - to nije dovoljno. Zbog toga smo morali da idemo u inostranstvo. A to košta 50, 60 hiljada evra. Ko ima te pare? Većina nema. I zato imamo 2.000 ljudi koji čekaju, među njima i 400 dece", govori Branko sa vidnom zabrinutošću.

Nagrađeni na konkursu Oni su heroji Foto: EUpravo zato/Milena Antonijević

On smatra da su ljudi u Srbiji mnogo spremniji na donorstvo nego što se misli, ali da ih sistem sputava.

"Ljudi bi pomogli, samo nemaju priliku. Zakon mora da se menja, to je jedan potpis koji bi mnogima spasao život. Imamo dobre ljude, ali nemamo uslove", poručuje on.

"Siniša je danas odlično, kao i ja"

Na pitanje kako je sada njegov prijatelj, Branko se osmehuje.

"Odlično je. Kao i ja. Vratili smo se normalnom životu, kao da se ništa nije dogodilo", kaže jednostavno, ali s toplinom koja se oseća u glasu.

I dok pričamo sa Brankom, nailazi i njegov drug Siniša koji je takođe bio raspoložen da nam ispriča svoju stranu priče.

"Pre nego što je Branko došao, sve je bilo mučno. Imao sam sedam godina raznih operacija, problema, a dve godine sam bio na dijalizi", priseća se Siniša.

Ko su heroji i herojine za 2025. godinu?

Branko Đalamić iz Bogatića donirao je bubreg školskom drugu, a sada se aktivno zalaže za reformu zakona o donorstvu.
Biljana Stojanović iz Niša, lekar i majka deteta sa autizmom, posvetila je život inkluziji i izdala prvu piktoknjigu u Srbiji.
Nejra Škrijelj iz Novog Pazara neumorno volontira, organizuje humanitarne akcije i brine o životnoj sredini.
Đorđe Mitrović iz Prokuplja, iako živi sa retkom bolešću, ostvario je zvanje master inženjera i deo prihoda od svoje knjige donira u humanitarne svrhe.
Mila Rajković iz Beograda spasila je preko 1.000 napuštenih životinja i pokrenula aplikaciju za pronalaženje izgubljenih ljubimaca.
Radica Blagojević, kamiondžijka iz Beograda, učestvuje u humanitarnim karavanima „Vozači sa srcem" koji dele paketiće deci širom zemlje.
Miša Hromčik iz Zrenjanina već 15 godina organizuje moto-humanitarne akcije za pomoć deci sa razvojnim smetnjama.
Jasmina Barać Perović iz Niša, i pored teške bolesti, bori se za prava osoba sa invaliditetom i pruža besplatnu pravnu pomoć.
Nadica Stojanović iz Leskovca kombinuje bibliotekarski rad i umetnost u službi inkluzije, donirajući prihode od svojih izložbi.
Anastasija Vujić iz Beograda, iako još veoma mlada, posvetila je godine volonterskog rada deci iz bolnica i domova širom Srbije.

"Branko mi je poklonio život, osećam se kao pre 15 - 20 godina"

"Nismo ni znali da se poklapamo, osim što imamo istu krvnu grupu. Onda smo otišli na preglede, jer u Srbiji se transplantacija ne može obaviti ako niste krvni srodnici. Otišli smo u Tursku, bukvalno na blef, i hvala Bogu, pokazalo se da smo 100% kompatibilni, kao da smo blizanci. Odatle je sve krenulo i odlično je prošlo. Danas, sedam meseci kasnije, sve je okej", priča nam Siniša uz osmeh, sa velikom zahvalnošću.

Na naše pitanje kako se sada oseća, odgovara kratko i jasno:

"Dobro, kao pre 15, 20 godina".

Šta treba da se menja u Srbiji?

Iako je zahvalan što je uspeo da dobije transplantaciju u inostranstvu, Siniša zna da je situacija u Srbiji mnogo komplikovanija i da mnogi ljudi nemaju takvu sreću.

"Trebalo bi da se zakon promeni. Ne treba da bude uslov samo krvno srodstvo da bi neko mogao da bude donor. Ima mnogo dece i drugih odraslih ljudi koji čekaju na transplantaciju, ali nemaju donore", ističe on.

Dodaje da Srbija ima dobre lekare i uslove, ali nedostaje pravni okvir koji bi omogućio veći broj transplantacija.

"Potrebno je da zakon dozvoli da se transplantacije rade u Srbiji bez te ograničavajuće odredbe da donor mora biti krvni srodnik", naglašava Siniša.

Pošto je sam imao iskustvo transplantacije u Turskoj, zna i kako stvari izgledaju u svetu.

"U inostranstvu, ako nema krvnog srodstva, bitno je da se parametri poklapaju, pa možeš da uđeš u program. Postoje etičke komisije koje proveravaju da li je sve u redu, da se ne trguje organima, da poznajemo osobu, da nema prevare. Sve je strogo kontrolisano" objašnjava Siniša za naš portal.

I dok isključujemo diktafon i zahvaljujemo se ovim divnim ljudima na razgovoru, Siniša i Branko odlaze zagrljeni.

Taj momenat nas podseća da ovo nije priča samo o transplantaciji, ni o medicini.

Ovo je priča o prijateljstvu, hrabrosti i ljudskosti.

Branko nije samo poklonio organ, on je poklonio nadu, poverenje, život i postao primer da herojstvo ne mora imati plašt.

Ponekad je dovoljno imati veliko srce, dok je za čudo dovoljno samo jedno "da".

(M.A./EUpravo zato)