Insulin nije dovoljan: SZO upozorava na teškoće u dijagnostikovanju dijabetesa tipa 1 kod odraslih

Nova globalna analiza Svetske zdravstvene organizacije donosi preporuke za primenu insulina, praćenje nivoa šećera u krvi i izbor terapije kod odraslih sa dijabetesom tipa 1. Međutim, iza medicinskih smernica krije se mnogo veći problem, milioni ljudi i dalje nemaju pouzdan pristup lečenju od kojeg im zavisi život. Dodajte EUpravo zato u vaš Google izbor
Foto: Shutterstock

Dijabetes tipa 1 često se doživljava kao bolest dece, ali ova autoimuna bolest koja greškom napada i uništava beta-ćelije pankreasa ne prestaje da bude manje važna kako godine odmiču. Naprotiv, značajan broj novih slučajeva dijagnostikuje se upravo u odraslom dobu, a potrebe ljudi koji žive sa njim traju tokom čitavog života.

Prema podacima koje navodi Svetska zdravstvena organizacija (SZO), tokom 2025. godine približno 9,5 miliona ljudi širom sveta živelo je sa dijabetesom tipa 1, a registrovano je više od 500.000 novih slučajeva. Stoga je ova organizacija sada objavila nove smernice za upotrebu insulina kod odraslih sa dijabetesom tipa 1, uključujući i preporuke namenjene zdravstvenim sistemima u vanrednim uslovima.

Dijagnoza je komplikovana

Jedan od problema koji se navodi u novim smernicama jeste mogućnost pogrešne klasifikacije dijabetesa tipa 1 kod odraslih.

Pošto se ova bolest tradicionalno povezuje sa mlađim uzrastom, njeni simptomi kod odraslih se često pogrešno tumače kao dijabetes tipa 2. Takva greška nije samo administrativna ili terminološka, jer ove dve bolesti imaju različitu osnovu i zahtevaju drugačiji pristup lečenju.

Kod dijabetesa tipa 1 dolazi do uništavanja beta ćelija pankreasa, usled autoimunog procesa, zbog čega organizam prestaje da proizvodi dovoljno insulina. Kako bi preživele, osobe sa ovom bolešću moraju da ga nadoknađuju.

Nasuprot tome, dijabetes tipa 2 prvenstveno karakteriše insulinska rezistencija, odnosno smanjena osetljivost ćelija na insulin, uz relativni nedostatak ovog hormona.

Foto: Shutterstock

Kada postoji sumnja u dijagnozu, SZO preporučuje da se u obzir uzme razmatranje specifičnih biomarkera, uključujući autoantitela na ćelije pankreasa i određivanje C-peptida u krvi, jer upravo ovi pokazatelji mogu da razjasne lekarima da li je reč o dijabetesu tipa 1.

Ono na šta posebno upozoravaju jeste da se uspostavljanjem pogrešne dijagnoze, odlaže uvođenje odgovarajuće terapije i povećava rizik od dijabetičke ketoacidoze, ozbiljnog i potencijalno životno ugrožavajućeg metaboličkog poremećaja.

Više injekcija, ali i bolja kontrola bolesti

Jedna od najvažnijih preporuka novih smernica odnosi se na insulinsku terapiju.

SZO preporučuje da odrasli sa dijabetesom tipa 1 koriste režim koji podrazumeva najmanje tri injekcije insulina dnevno, uz prilagođavanje doza na osnovu izmerenih vrednosti glukoze u krvi, unosa ugljenih hidrata i fizičke aktivnosti.

Kada zdravstveni sistem zakaže, insulin postaje još važniji

Možda najvažnija dimenzija novih preporuka nije povezana sa samim izborom insulina, već sa pitanjem njegove dostupnosti.

U zemljama sa razvijenim zdravstvenim sistemima, ljudi sa dijabetesom tipa 1 imaju pristup različitim vrstama insulina, senzorima za praćenje glukoze i redovne kontrole kod specijaliste. Međutim, u zemljama sa nižim i srednjim prihodima situacija je često drugačija.

Visoke cene lekova, nedovoljno razvijeni lanci snabdevanja, nedostatak zdravstvenih radnika i ograničena dostupnost opreme za merenje glukoze značajno utiču na preživljavanje i kvalitet života obolelih.

Problem je posebno izražen u ratnim i humanitarnim krizama, kada dolazi do prekida snabdevanja lekovima, nestanka električne energije i otežanog čuvanja insulina u odgovarajućim uslovima.

Zato SZO naglašava da bi u situacijama kada snabdevanje nije stabilno, zdravstveni radnici trebali da imaju unapred pripremljene planove za privremeni prelazak na jednostavnije režime lečenja.

Takav pristup obično kombinuje bazalni insulin, koji obezbeđuje osnovnu količinu hormona tokom dana i noći, i bolus doze odnosno brzodelujuće, koje se primenjuje pre obroka ili kada je potrebno brzo da se obori šećer.

Za razliku od jednostavnijih režima sa jednom ili dve injekcije dnevno, intenzivirana terapija omogućava fleksibilnije prilagođavanje potreba organizma.

Ipak, intenzivnija terapija nosi i određene izazove. Veći broj injekcija povećava pritisak za pacijenta, a istraživanja ukazuju i na veći rizik od hipoglikemije, odnosno pada nivoa šećera u krvi.

Zato je edukacija pacijenata jedan od ključnih preduslova za bezbedno lečenje. Osoba koja živi sa dijabetesom tipa 1 mora da razume kako na njene potrebe za insulinom utiču obroci, fizička aktivnost, promene dnevne rutine i zdravstveno stanje.

Skuplje ne znači i neophodno

Zanimljiv deo novih smernica odnosi se na izbor vrste insulina. Na tržištu postoje humani insulini (sintetički) i insulinski analozi (modifikovani molekuli ljudskog insulina), koji se razlikuju po strukturi i načinu na koji deluju u organizmu. Iako se savremeniji analozi često povezuju sa prednostima u primeni, SZO naglašava da je i humani insulin odgovarajuća terapijska opcija.

Za bazalnu terapiju preporučuje se razmatranje NPH insulina (insulin srednje dugog dejstva), dok se za obroke preporučuju regularni humani insulin. Ove opcije su uopšteno jeftinije od insulinskih analoga i predstavljaju održivije rešenje za zdravstvene sisteme sa ograničenim budžetima.

To, međutim, ne znači da su analozi nepotrebni. Kod pojedinih pacijenata, naročito onih koji uprkos pravilnoj primeni humanog insulina i odgovarajućoj edukaciji imaju česte teške ili noćne hipoglikemije, određeni dugodelujući analozi jesu korisni.

Poruka je da izbor terapije ne treba da zavisi samo od toga koja je opcija najnovija, već i od individualnih potreba, okolnosti, dostupnosti i cene.

Foto: Shutterstock

HbA1c ispod 7 odsto

Kontrola dijabetesa se ne završava samo primenom insulina. Podjednako važan deo lečenja je i praćenje glikemije i njena regulacija. SZO preporučuje da se kod većine odraslih sa dijabetesom tipa 1 teži vrednostima od najviše sedam odsto, odnosno 53 mmol/mol, kada je hemoglobin A1c u pitanju.

Ovaj parametar pruža uvid u prosečne vrednosti glukoze u krvi tokom prethodnih osam do 12 nedelja. Preporuka je da se analiza obavlja u intervalima do tri meseca.

Kada je reč o svakodnevnom praćenju, smernice preporučuju nekoliko mogućnosti: merenje glukoze iz krvi pomoću glukometra, kontinuirano praćenje glukoze u realnom vremenu i takozvane fleš sisteme, kod kojih korisnik očitava vrednosti sa senzora.

SZO preporučuje razmatranje učestalog samostalnog merenja glukoze u krvi, najmanje tri puta dnevno.

Zanimljivo je da smernice predviđaju i rezervnu mogućnost za situacije u kojima merenje glukoze iz krvi nije dostupno, u vidu testa glukoze u urinu. Ipak, ovaj postupak ne treba da zameni merenje glukoze u krvi kada su odgovarajuće metode dostupne.

Cilj do 2030. godine, svima dostupan insuln

Objavljivanjem novih smernica SZO pokušava da odgovori na jedan od najvećih izazova u globalnom lečenju dijabetesa: kako da kvalitetna terapija ne bude samo privilegija ljudi koji žive u bogatijim zemljama.

U okviru Globalnog sporazuma o dijabetesu, pokrenutog 2021. godine, države članice podržale su cilj da do 2030. godine svih 100 odsto ljudi sa dijabetesom tipa 1 ima pristup insulinu i mogućnostima za samostalno praćenje glukoze u krvi.

Nove preporuke predstavljaju korak ka tom cilju, ali istovremeno otkrivaju koliko je veliki jaz između medicinskog znanja i njegove primene u svakodnevnom životu.

Foto: Prevencija kao garancija

 (EUpravo zato)