Trudnoća je period kada pojedini mikroorganizmi mogu da prođu kroz posteljicu i zaraze plod, dok se drugi prenose tokom samog porođaja. Posledice zavise od vrste infekcije, vremena kada je majka zaražena i mogućnosti da se pravovremeno primeni odgovarajuća terapija.
Zbog toga se tokom trudnoće sprovode različiti laboratorijski testovi. Njihov cilj nije samo da se utvrdi da li trudnica ima infekciju, već i da se proceni rizik za bebu i kada je potrebno, isplanira njena zaštita nakon rođenja.
Svetska zdravstvena organizacija (SZO) preporučuje da se testiranje na HIV, hepatitis B i sifiis odradi što ranije u trudnoći, dok CDC u svojim preporukama obuhvata i skrining na hepatitis C.
HIV, sifilis i hepatitis
Među najvažnijim analizama u trudnoći su testovi na HIV, sifilis i hepatitis B, jer za ove infekcije postoje postupci kojima se značajno umanjuje rizik za dete.
HIV se prenosi sa majke na dete tokom trudnoće, porođaja ili dojenja. Međutim, pravovremena dijagnoza i odgovarajuća antiretrovirusna terapija znatno smanjuju verovatnoću prenosa. Zbog toga se testiranje preporučuje na početku prenatalne nege, čak i kada trudnica nema simptome, niti poznate faktore rizika.
Sifilis je bakterijska infekcija koja se prenosi kroz posteljicu i izazva urođeni sifilis, pobačaj, prevremeni porođaj ili druge ozbiljne komplikacije. Infekcija se leči antibioticima, a rano otkrivanje i odgovarajuća terapija tokom trudnoće mogu da spreče mnoge od najtežih posledica.
Kod hepatitisa B, virusne infekcije jetre, postoji rizik od prenosa na dete, naročito tokom porođaja. Ako se kod majke utvrdi infekcija, zdravstveni tim može da organizuje zaštitu novorođenčeta odmah po rođenju, uključujući vakcinaciju i kada je indikovana, dodatnu zaštitu imunoglobulinom.
CDC preporučuje da se tokom svake trudnoće obavi testiranje na HIV, hepatitis B, hepatitis C i sifilis. Tačan raspored ponovljenih testova zavisi od infekcije, rizika i lokalnih protokola.
Rubeola i toksoplazmoza
Kod rubeole je posebno važno da li trudnica ima imunitet. Infekcija tokom trudnoće, naročito u ranijem periodu, može da zazove ozbiljna oštećenja ploda, uključujući probleme sa sluhom, vidom i srcem.
Analizom antitela IgG može da se proveri da li postoje pokazatelji ranijeg kontakta sa virusom ili imuniteta nakon vakcinacije. Ako se sumnja na novu infekciju, potrebna je dodatna procena, samo jedan rezultat antitela nije dovoljan za pouzdan zaključak.
Toksoplazmoza je parazitska infekcija koja se može dobiti, između ostalog, konzumiranjem nedovoljno termički obrađenog mesa ili kontaktom sa zemljom i materijalom zagađenim parazitom. Ako se trudnica prvi put zarazi tokom trudnoće, infekcija se prenosi na plod i izazva komplikacije, uključujući oštećenja očiju i centralnog nervnog sistema.
Za toksoplazmozu se kada postoji indikacija, mogu analizirati antitela IgG i IgM, a ponekad su potrebni dodatni testovi i praćenje. Rezultate mora da tumači lekar u kontekstu nedelje trudnoće, prethodnih nalaza i mogućeg vremena infekcije.
CMV i herpes
Citomegalovirus (CMV) čest je patogen, koji kod zdravih odraslih osoba često prolazi bez simptoma. Ipak, ako se prenese na plod, može da izazove urođenu infekciju i posledice poput oštećenja sluha ili neuroloških problema.
Iako se CMV dijagnostikuje laboratorijskim testovima, rutinski skrining svih trudnica na ovu infekciju ne preporučuje se u smernicama ACOG-a. Razlog su ograničenja testova i teškoće u pouzdanom određivanju kada je infekcija nastala i koliki je rizik za plod. Važno je da se zna i kako pozitivan IgM nalaz sam po sebi ne potvrđuje skoriju infekciju.
Kod herpes simpleks virusa, važna je istorija genitalnog herpesa i prisustvo promena ili simptoma pred porođaj, jer novorođenče može da se zarazi tokom samog porođaja. Rutinsko testiranje krvi na herpes kod trudnica bez simptoma uglavnom se ne preporučuje. Ako postoji sumnja na infekciju, lekar određuje odgovarajuće testiranje i način vođenja porođaja.
Bris pred porođaj i analiza urina
Streptokok grupe B (GBS) je bakterija koja može da bude prisutna u vagini i crevima, a da ne izaziva nikakve simptome. Kod novorođenčeta, međutim, može izazvati ozbiljnu infekciju. U smernicama CDC-a preporučuje se skrining brisom vagine i rektuma u 36. ili 37. nedelji trudnoće. Ako je nalaz pozitivan, antibiotici se obično daju pred porođaj kako bi se smanjio rizik za bebu.
Tokom trudnoće važna je i analiza urina, kao i urinokultura, kojom se utvrđuje da li u mokraći postoje bakterije. Infekcija mokraćnih puteva može da bude prisutna i bez tegoba, a ako se ne leči, može da dovede do komplikacija, uključujući infekciju bubrega i povećan rizik od prevremenog porođaja.
U zavisnosti od simptoma i faktora rizika, lekar preporučuje i testiranja na druge polno prenosive infekcije, poput hlamidije i gonoreje.
Šta zapravo znači pozitivan rezultat?
Važno je da se razlikuje dokaz prethodnog kontakta od dokaza aktivne infekcije. Antitela IgG često ukazuju na raniju infekciju ili imunitet, dok su IgM povezani sa skorijom infekcijom, ali mogu biti i lažno pozitivna ili se zadržati duže od očekivanog. Zato se nijedan rezultat ne tumači izolovano.
Kada postoji sumnja na infekciju koja ugrožava plod, lekar preporučuje ponavljanje seroloških analiza, dodatne laboratorijske testove, specijalistički pregled ili ciljano ultrazvučno praćenje. Pozitivan nalaz kod majke ne znači automatski da je došlo do prenosa na plod.
Takođe, takozvani TORCH panel, grupa testova koja najčešće obuhvata toksoplazmozu, rubeolu, CMV i herpes, nije univerzalno obavezan paket za svaku trudnicu. Potreba za pojedinačnim testovima zavisi od kliničke situacije i preporuka lekara.