Čuje se alarm, za većinu ovo je još jedan novi dan. Za Nenada on u sebi nosi ritam detaljno isplaniranih obroka, brojeva i discipline. Pet obroka, fizička aktivnost, redovna terapija, dovoljno sna, pažljivo planirana ishrana. Sve to u 24 sata, svaki dan, već 24 godine.
"Svakodnevica dijabetičara je jednostavna, ali stroga," kaže za EUpravo zato. "Pet obroka raspoređenih u toku dana, redovna fizička aktivnost, redovno uzimanje terapije."
U njegovom glasu nema žalbe, više ton navike - i svesti da se ravnoteža ne održava sama, već je produkt svakodnevnog truda i discipline. Ponekad dan deluje prekratko da sve stane u njega; nekad, sve ide "kao podmazano”.
U toj svakodnevici ima mesta i za porodicu, posao, prijatelje. "Sve mora da se uklopi," objašnjava. "Nekada je teško, ali kada uspem - rezultati se vide. Neki odmah, kao što je fizička aktivnost, a neki tek kasnije - poput redovne i pravilne ishrane."
Neprikosnoveno pravilo, međutim, uvek ostaje isto: terapija mora da se uzima u tačno vreme, u propisanoj količini. To je nevidljiva granica između ravnoteže i rizika, između dana koji teče mirno i onog koji može lako da izmakne kontroli.
Za njega, život s dijabetesom nije ograničenje, već stalni dijalog između tela, discipline i podrške najbližih. "Uz pomoć i razumevanje ljudi oko mene, borba je mnogo lakša."
Svetski dan dijabetesa - 14. novembar
Dijabetes je hronična bolest koja utiče na milione ljudi širom sveta. Ona zahteva svakodnevnu pažnju - ne samo kod terapije i kontrole glikemije, već i kod načina života, ishrane, kretanja, podrške.
Danas, 14. novembra, na Svetski dan dijabetesa, cilj je da se podigne svest o borbi sa ovom bolešću, ali i o životu sa njom.
Za osobu koja već 24 godine živi sa dijabetesom tip 1, svaki dan je podsetnik da je njegova bolest "stara" koliko i iskustvo, ali da i dalje može da donese nove spoznaje, prilagođavanja i pobede.
U tom smislu, priča Nenada Šormaza je od velike važnosti: ona nije samo lični put, nego i poruka za zajednicu - o istrajnosti, o tome da pacijent ne treba da bude sam, o tome da pažnja i podrška imaju moć.
Dan kada je saznao da imam dijabetes, možda se dogodio pre dvadeset i četiri godine - ali ga se seća kao da je bio juče. Sve je izgledalo sasvim obično: rano ustajanje, pospan čeka red da da krv za sistematski pregled.
Kako objašnjava, hteo je da ide na Kipar, u nove avanture. Imao je samo dvadeset četiri godine, bio je snažan i pun planova, sportista. Svet je za njega u tom trenutku izgledao kao otvoreno polje koje samo čeka da ga osvoji.
Popodne su stigli rezultati. Skoro sve je bilo savršeno - osim jednog broja koji se nije uklapao u parametre. "Glukoza vam je neverovatno visoka," rekla je laborantkinja i zamolila ga da dođe sutradan da ponovi test, "za svaki slučaj".
Sutradan - isti rezultat: glukoza 20,1.
U prostoriji su se ubrzo okupili lekari i tehničari, svako sa svojim pitanjem: da li je prethodne noći jeo previše, pio alkohol, oseća li se loše, ima li neku hroničnu bolest?
"Gledao sam ih u čudu kao da se to dešava nekom drugom, na sva pitanja odgovarao sam odrično," objašnjava i dodaje da je već u sledećem trenutku bio pacijent, smešten u stacionar "po hitnom postupku".
Pozvali su njegove roditelje. Doktor im je objašnjavao da mora da ostane nekoliko dana na ispitivanju. Tih “nekoliko dana” pretvorilo se u dve nedelje.
24 godine posle
Danas, dvadeset četiri godine kasnije, Nenad tvrdi da zna sve odgovore na pitanja koja su ga tada, u bolničkom krevetu, proganjala.
"Tada sam mislio - mora da su pogrešili, možda su nešto prevideli, nemoguće da ću se do kraja života boriti s bolešću. Tek sam zakoračio u život, tek sam počeo da planiram. Ali neverica je trajala samo do trenutka kada su mi saopštili dijagnozu: DIJABETES MELLITUS tip 1."
Taj "MELLITUS" mu je zazvonio u glavi kao udarac: "Mladost je, međutim, tvrdoglava - odbijao sam da poverujem, ubeđivao sebe da nije strašno, da je moglo i gore."
Tek posle nekoliko godina shvatio je s kim ima posla - s nevidljivim protivnikom koji radi tiho, uporno i bez predaha. Bio je to početak nove ere u njegovom životu: "Shvatio sam da, kao i ranije, opet sve zavisi od mene: od discipline, odricanja i spremnosti da prihvatim pravila igre. Sada kada pogledam unazad, i nisu bila neka velika, mada su tad izgledala kao soliter."
Danas posle dve i po decenije života sa MELLITUSOM, "mojim drugarom", kako ga Nenad naziva, uz poštovanje granica koje mu dijabetes postavlja - našao je ravnotežu i uspostavio disciplinu tako što se odrekao svih nezdravih navika.
Jednom sam na seminaru čuo rečenicu koja mi je ostala urezana zauvek: Kada bi se svi zdravi ponašali kao dijabetičari, mnoge bolesti ne bi ni postojale.
Trudi se da živi u skladu sa ovom rečenicom, da živi sa bolešću, ne protiv nje. Zato je prema sopstvenom priznanju i omiljen u društvu - alkohol ne konzumira, pa uvek postoji neko da vozi kući posle proslave.
Lekcija o ravnoteži, strpljenju, postepenosti i istrajnosti
Bicikl je njegova ljubav od detinjstva. Ne voli da trči jer mu deluje besmisleno - ali vožnja bicikla je za njega nešto sasvim drugo. Vetrom rashlađeno lice, ritam disanja, točak koji se okreće u istom tempu kao misli.
Taj sport mu pomaže da pronađe ravnotežu u suživotu sa dijabetesom. Ali ga je njegov drug naučio i da planira, da čeka pravi trenutak, da odloži ono što nije neophodno: "Shvatio sam da mnoge situacije ne moraju biti "sad i odmah", koliko god mlad čovek mislio da mora.
MELLITUS me naučio strpljenju, postepenosti, kontinuitetu - i igrama malih brojeva koje, na kraju, donose velike rezultate."
Ima i dana kada se posvađaju i kada Nenadu dođe da vikne: "Smaraš, druže, olabavi malo!" Ali on ne popušta - neumoljiv je i bez presedana. Tada energiju crpi iz porodice, ona je njegov oslonac.
Njegova ćerka ima tri i po godine i od tate očekuje sve - mnoge lepe izazove, i mnoge dane koje tek treba da prožive zajedno. Supruga ga često iznenadi zdravi obrokom ili dozvoljenim slatkišem, dok majka i nakon svih ovih godina ne odustaje od svojih pitanja: Jesi li jeo? Kad? Koliko?
Prijatelji i porodica su mu velika podrška u borbi. Uvek su tu, čak i kada ne traži. Razumeju njegova ograničenja. Nikada ga ne stavljaju u neprijatne situacije i ne nude ono što ne sme.
Kada sve sumira, život sa dijabetesom naučio ga je strpljenju, istrajnosti i važnosti podrške najbližih.
Promena perspektive tokom godina
Često se seti prvih godina upoznavanja sa dijabetesom. Bio je mlad, sa saznanjem da boluje od nečega što će ga pratiti do kraja života: "Priznajem bilo je teško, a teško je kad ne razumeš stvari i situacije, morao sam mnogo da učim, čitam, slušam o bolesti koju sam, rekao bih - nepravedno zaradio ili mi je greškom dodeljena."
Posebnu zahvalnost duguje doktorki Mariji Maćešić sa Interne B, Kliničkog Centra Srbije. Ona je bila ta koja je insistirala da ga izvede na pravi put. Da ga nauči da ne luta, da ne zastrani, i da u ovoj bolesti nikada ne bude sam.
"MELLITUS ne boli, zato je podao i zao," objašnjava čovek koji već više od dve decenije živi sa dijabetesom tipa 1. "Kad zaboli - često je kasno za popravku. Zato popravljaj unapred, održavaj, budi korak ispred njega."
Za njega, dobrobit više nije broj na papiru, ni iznos na računu. Dobrobit je zdravlje. To je osećaj snage, elana i volje da se, kako kaže, "preskoči i Mont Everest". Naučio je da su materijalne stvari prolazne, a da su zdravlje, porodica i prijatelji - pravo bogatstvo.
Kroz posao u prodaji, koji podrazumeva stalne susrete i iskušenja, naučio je da balansira: da jede na vreme, da sluša telo, da odoli kafanskim izazovima: "Kažem često - mora samo da se ide na more i da se umre."
Danas je sve što je zdravo i skupo, ali mu je zdravstveni sistem obezbedio sva neophodna sredstva za život sa njegovim drugom. U početku su stvari bile drugačije. Često se dešavalo da mu zafali koja tračica za merenje šećera ili iglica.
Ono što smatra da je neophodno jeste - edukacija. Za mlade, ali pre svega za starije osobe: "Oni su kao mala deca neodkazani i tvrdoglavi sa torbom navika koje teško ukidaju - da nauče iz tuđih primera kako treba, ali i kako ne treba, šta se može i na koji način."
Neophodno je podsećati i insistirati na saznanju - kako i zašto dolazi do ovog oboljenja, i kako živeti sa njim. On se u svojoj okolini susretao sa ljudima koji su imali razumevanja, i uglavnom su bili radoznali. Kako, otkud, koliko, na koji način?
"Pokušavam svima da odgovorim kako bih im približio nas "slatkiše", i kako ne bi sa stahom ili sažaljenjem gledali na nas. Nisam se susreo ni sa jednim ovakvim primerom, ni ja lično, a nisam ni čuo da je neko u bilo kom smislu podcenjen zato što je dijabetičar."
Situacija kao opomena
Kao i sve u životu, i borba sa dijabetesom ima svoje teške trenutke. Jedna situacija je za Nenada bila posebna opomena. Dok je supruga bila u porodilištu - on je renovirao stan i vršio završne pripreme za novog člana.
"Preterivao sam nekoliko dana sa fičkim naporom, preskakao obroke, na stranu uzbuđenje i euforija koja me je držala sve vreme u situaciji iščekivanja novorođenčeta, pa i doza zabrinutosti da li će sve proći kako želimo."
Suprugu i ćerkicu je dovezao iz porodilišta. Stan sređen, sve kako je i bilo zamišljeno. Međutim, sledećeg jutra kada se probudio - izgubio je svest. Polako je padao u hiperglikemiju, a da to nije primetio.
Držao sam svoju novorođenu ćerkicu, par dana staru, kada sam na neka banalna pitanja supruge počeo da dajem čudne odgovore, pogled mi se gubio u nepoznatom pravcu.
Ubrzo je shvatila šta se dešava, uzela je ćerku i pokušala da mu da glukozni gel - nesvesno ga je odbijao. Pozvala je hitnu pomoć koja je stigla brzo, ali Nenad je izgubio svest na par minuta.
Sledeće čega se seća su lekar i medicinski tehničar hitne pomoći iznad njega: "Aha, evo ga, vraća se!"
Kada su se uverili da je dobro, napustili su stan, a on je proveo ceo dan u tišini: "Zabrinut za moje stanje i ono što sam preživeo. Shvatio sam tada da je od sad još jedan život zavisan od mene i mog stanja, zakleo sam se da ću poštovati pravila mog druga MELLITUSA, koga sam priznajem zapostavio tih dana."
(A.C.)