Ole Nimoen, podkaster i slobodni novinar iz Nemačke, uživa u slobodi izražavanja i drugim demokratskim pravima u svojoj zemlji. Ipak, ne bi bio spreman da za njih umre. U svojoj knjizi Zašto nikada ne bih ratovao za svoju zemlju, 27-godišnji Nimoen iznosi stav da obični ljudi ne bi trebalo da budu slati u vojsku i u rat u ime nacionalnih država i njihovih lidera – čak ni kada je reč o odbrani od invazije.
"Okupacija od strane stranih sila može značiti 'užasan' život", rekao je za Financial Times. "Ali radije bih bio okupiran nego mrtav".
Iako ne tvrdi da predstavlja stavove cele generacije Z u Nemačkoj, njegova brutalna iskrenost otvara šire pitanje koje potresa Evropu dok se kontinent ponovo naoružava u meri neviđenoj od kraja Hladnog rata.
Milijarde u naoružanje, ali nema vojnika
Nemačka je od ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine uložila gotovo 100 milijardi evra u modernizaciju nemačke armije Bundesver. Lider Hrišćansko-demokratske unije (CDU) i mogući budući kancelar, Fridrih Merc, najavio je i mogućnost neograničenog zaduživanja radi finansiranja vojske, obećavajući da će učiniti "sve što je potrebno" kako bi zaštitio slobodu i mir u Evropi.
Međutim, dok se novac sliva u vojni budžet, ključni problem ostaje nerešen – nedostatak ljudstva. Komesarka za oružane snage, Eva Hegl, upozorila je ove nedelje da Nemačka nije bliže svom cilju da do 2031. godine poveća broj aktivnih vojnika na 203.000. Naprotiv, ukupni broj pripadnika vojske se prošle godine čak smanjio, delom zbog velikog broja odustajanja. Četvrtina od 18.810 novih regruta koji su potpisali ugovore u 2023. napustila je vojsku u roku od šest meseci.
"Ovaj trend mora hitno biti zaustavljen i preokrenut", poručila je Heglova.
Portparol Bundesvera za Financial Times rekao je da je vojska uvela dodatne mere kako bi sprečila nagle odlaske regruta, uključujući obavezni otkazni rok kako bi se izbegle "isforsirane, emotivne" odluke. Ipak, visoki vojni komandant upozorava da pripadnici generacije Z – poznati u poslovnom svetu po tome što menjaju korporativnu kulturu – ulaze u vojsku sa drugačijim shvatanjima i očekivanjima.
"Ljudi su osetljivi, lako zaplaču. Govore o balansu između posla i privatnog života", kaže.
"Razumem ih. Odrasli su u drugačijem vremenu. To nije nužno loša perspektiva. Ali se ne uklapa u ratne okolnosti", dodao je komandant.
"Moramo biti spremni za rat"
Kako strah od Rusije ponovo postaje realnost u Evropi, politički i vojni lideri zaoštrili su retoriku o očekivanjima od građana. Britanski general ser Patrik Sanders prošle godine je poručio sunarodnicima da su deo "predratne generacije" koja mora biti spremna na mogućnost borbe. Nemački ministar odbrane Boris Pistorijus izazvao je šok kada je izjavio da njegova zemlja "mora biti spremna za rat" – rečenica koja odjekuje u zemlji čiji Ustav iz 1949. godine sadrži eksplicitnu posvećenost očuvanju svetskog mira.
Ova upozorenja postala su još alarmantnija otkako se Donald Tramp vratio u Belu kuću i počeo da gura Ukrajinu ka prekidu vatre, istovremeno preteći povlačenjem dugogodišnjih bezbednosnih garancija SAD-a za Evropu. Premijer Poljske Donald Tusk nedavno je najavio uvođenje "masovne vojne obuke za sve odrasle muškarce". Nemačka zasad nije otišla toliko daleko – vodeće stranke CDU i SPD odbacile su mogućnost povratka obaveznog služenja vojnog roka, ali je Merc predložio uvođenje jednogodišnje nacionalne službe sa vojnim i civilnim opcijama.
Ko je spreman da ratuje?
Ostaje ključno pitanje: da li su Evropljani spremni da se odazovu pozivu na masovno regrutovanje? Sofija Beš iz Karnegi zadužbine za međunarodni mir u Vašingtonu smatra da se percepcija pretnje u Evropi brzo menja, ali da je sledeći korak koji vlade očekuju od građana – spremnost na borbu – ogroman. "Pitanje nije samo da li bi neko ratovao za svoju zemlju, već i da li bi bio spreman da pošalje svoju decu u rat".
Bešova dodaje da Nemačkoj nedostaje onaj duboki nivo poverenja između građana i države koji postoji, recimo, u Finskoj – zemlji poznatoj po decenijama sistematske pripreme za potencijalni napad iz Rusije. Takođe, čak i u najgorem scenariju, mladi Nemci ne bi nužno ratovali za svoju zemlju, već možda za Letoniju ili neku drugu državu na istočnim granicama EU. "Moramo se zapitati – za šta su danas mladi Nemci spremni da se bore? Za Nemačku? Za evropski projekat?"
Od početka ruske invazije na Ukrajinu, u Nemačkoj je naglo porastao broj prigovarača savesti, uključujući profesionalne vojnike i rezerviste. Prošle godine, taj broj dostigao je 2.998 – dok ih je 2021. bilo svega 200. Klaus Pfisterer iz Nemačkog mirovnog društva kaže da je većina njih nekada služila vojsku pre nego što je obavezni vojni rok ukinut 2011. godine, ali da su ih trenutni globalni događaji naterali da preispitaju svoju ulogu u vojsci. "Nekada to nije delovalo kao teška odluka", kaže on. "Danas, u ovim okolnostima, oni na to gledaju sasvim drugačije".
(EUpravo zato/FT)