Kada je Mađarska pojednostavila proceduru za dobijanje državljanstva, mnogi građani Srbije su odlučili da se okušaju u tome, pa su počeli da uče mađarski jezik kako bi stekli što bolje uslove da se nađu u Evropskoj uniji.
Jedna od njih je bila i Ema Teokarević koja je svoj put ovekovečila u debitantskom dokumentarnom filmu "Bila sam umetnica" koji je prikazan na ovogodišnjem Beldocs-u.
Priča prati njene razgovore sa kolegama, desetak godina nakon što su "optimistično upisali Fakultet likovnih umetnosti", ali i časove mađarskog jezika koje je pohađala jer je odlučila da bi možda preseljenje u inostranstvo bilo pravo rešenje.
Kako je objasnila za EUpravo zato, dokumentarac je u jednom obliku već urađen na masteru na FDU, gde je studirala montažu.
Veliki broj umetnika se, nakon školovanja, suočava sa ogromnim problemima i počinje da se preispituje. Mnogi će vremenom početi da rade sasvim druge poslove tako da više ni ne razmišljaju o umetnosti ili se, pak, odlučuju da emigriraju.
"U početku sam htela da se bavim jednom drugom temom - Udruženjem likovnih umetnika Srbije, pošto su i oni imali neku vrstu renesanse pre nekoliko godina, a onda se dogodila korona i mnogo toga još. Na kraju se izrodio mali intimni film. Ja razgovaram sa svojim prijateljima, što je bilo mnogo bolje za snimanje i iskrenost, a primenila sam u nekoj meri ironičan pristup. Ja jesam učila mađarski i dobila državljanstvo, ali sam evidentno i dalje ovde. Ipak ne smatram da je to izlaz jer, kada je reč o umetnosti, situacija u svetu je slična i to je poslednja stvar na koju se troše budžeti. U filmu ispitujem neka od potencijalnih rešenja koja se nude ljudima, bilo da se nađe drugi posao ili emigriraju u nadi da će uspeti da prevaziđu probleme. Borba i dalje traje, ali moramo nekako da učimo kako na najbolji način sa tim da se izborimo", rekla je Ema za EUpravo zato.
Kako je navela, čini se da je u filmskoj industriji situacija "malo bolja".
"Ako ljudi čuju za ovaj problem preko filma, to je već nešto. Ali kada je reč o vizuelnoj umetnosti, situacija nije dobra, interesovanje javnosti i države ne postoji, ne smatra se da je to nešto iole zanimljivo i bitno za društvo. I kada govorimo o izložbama, govorimo o vrlo uskom i stručnom krugu ljudi, a ja mislim da je to pogubno za sve. Trebalo bi da se promeni ugao gledanja i shvati da umetnici nisu neki ljudi sa muzama, da nije reč o umetniku, siromašnom geniju koji stvara uprkos svemu, već o običnim ljudima koji imaju posao ili rade neke stvari, vrlo korisne za društvo", dodala je.
Ema preispituje svoje životne odluke na više načina, od toga da se nevoljno seća svoje prve izložbe do pitanja da li će ikada uspeti da završi ovaj film. Naziv je namerno postavljen u prošlo vreme jer se sa razlogom pita da li je umetnica i treba li time uopšte da se bavi. To je pitanje koje muči i mnoge njene prijatelje.
Posebno upečatljivi su bili njeni razgovori sa učiteljicom mađarskog jezika.
"Može se reći da je ovo eksperimentalni film, nije snimljen u klasičnom smislu. Mnogo je zanimljivo izražavati se na drugom jeziku, jer smo na srpskom sve to već čuli i ispričali, a ovako možeš to da sagledaš i na drugačiji način. Pritom, ni tamo nije najbolja situacija u umetničkom smislu, slični su problemi", dodala je.
Nakon što je imao premijeru na Beldocsu, "Bila sam umetnica" će biti prikazan i na drugim filmskim festivalima, a Ema se nada da će i publici van Srbije biti podjednako interesantan.
U jednom delu ovog ostvarenja, Ema govori da "ukoliko film ne prođe dobro, više se nikad neće baviti umetnošću", što njenu nesigurnost dovodi do vrhunca, a savršeno opisuje večito neizvesni položaj umetnika.
Ipak, sudeći po velikom aplauzu koji je dobila nakon premijere u Domu omladine Beograda, čini se da je dobila snažan vetar u leđa.
(EUpravo zato)