Čamac se nečujno odvaja od pristaništa u Libenauu. Dugački drveni štap spušta se na dno kanala, a čamdžija jednim laganim pokretom usmerava plovilo ka napred. Nema zvuka motora, nema talasa. Samo šum lišća, cvrkut ptica i tiho zapljuskivanje vode koja se razdvaja pod pramcem.
Kanali Šprevalda nisu nastali uz pomoć ljudske ruke. Istina je da ih je pre više hiljada godina oblikovao glečer, ostavljajući za sobom razgranatu mrežu rukavaca reke Špreje, koja danas protiče kroz jednu od najočuvanijih močvarnih oblasti Evrope, koje smo posetili u okviru novinarske ture na poziv Turističke organizacije Nemačke.
Više od 1.000 kilometara vodenih tokova vijuga između šuma, livada i malih ostrva, oblikujući pejzaž koji više podseća na bajku iz knjiga braće Grim, nego na savremenu Nemačku. Upravo zbog tog jedinstvenog spoja prirode i tradicionalnog načina života, Šprevald je 1991. godine proglašen rezervatom biosfere pod zaštitom UNESCO-a.
Burići za specijalnu namenu
Plovidba je najbolji način da se ovaj kraj upozna. Voda je ovde vekovima bila ono što su za druge bili prašnjavi putevi. Njom se odlazilo na pijacu, u školu, kod komšija ili u crkvu. Čamcima su se prevozili seno, drva, stoka i građevinski materijal, a u selu Lede poštar i danas, od proleća do jeseni, pisma dostavlja tradicionalnim drvenim čamcem.
Na obalama se nalaze drvene kuće sa krovovima od trske i drvenim pročeljem u obliku zmija, bašte su pune cveća, a mali drveni mostovi povezuju ostrvca na kojima ljudi i dalje žive. Ispred gotovo svake kuće privezan je čamac. On ovde nije turistička atrakcija, već deo svakodnevice.
Između dvorišta povremeno se mogu videti veliki drveni burići. U njima se vekovima pripremaju čuveni šprevaldski kiseli krastavci, proizvod koji je ovaj region proslavio širom Nemačke. Zahvaljujući plodnoj zemlji i obilju vode, uzgoj krastavaca ovde ima tradiciju dužu od 150 godina, a recepti za njihovo konzervisanje prenose se s kolena na koleno i predstavlja tajnu.
Danas oznaku "Spreewälder Gurken" mogu da nose samo krastavci uzgojeni upravo u ovom području, ali iza tog poznatog naziva krije se mnogo više od gastronomije. To je priča o zajednici koja je naučila da život prilagodi vodi, umesto pokušaju da je ukroti.
Da bi se razumeo taj način života, nije dovoljno samo plovidba kanalima. Potrebno je i da se zakorači u prošlost.
Povratak u prošlost
U selu Lede nalazi se najstariji muzej na otvorenom u Brandenburgu, mesto na kom su sačuvane autentične kuće iz različitih delova i perioda Šprevalda. Na samom ulazu sačekala nas je žena u narodnoj nošnji sa pogačom i solju, uz objašnjenje da se u njihovoj zajednici tako dočekuju gosti.
Muzej je osnovan pedesetih godina prošlog veka, kada su prenete građevine iz različitih sela u regionu, a sa ciljem da se sačuva sećanje na način života koji je polako nestajao. Prva kuća u koju ulazimo potiče iz sredine 19. veka, spolja deluje jednostavno, ali svaki njen detalj govori o borbi sa vodom.
Kuća je u potpunosti izgrađena od drveta, bez ijednog eksera ili šrafa. Masivne grede uklopljene su tako precizno da čitava konstrukcija počiva na velikim kamenim blokovima. Između zemlje i poda ostavljen je prazan prostor kako bi kuća ostala suva kada voda nadođe, dok se zimi ispod nje gurala slama koja je služila kao dodatna izolacija.
Na vrhu krova od trske nalaze se drveni ukrasi u obliku zmijskih glava, takozvanog zmijskog kralje. Prema lokalnom verovanju, ove životinje su donosile sreću jer su se okupljale samo na višim mestima gde voda nije mogla da dospe.
Unutra nema hodnika ni odvojenih soba kakve danas poznajemo. U jednoj jedinoj prostoriji živelo je i do petnaest članova porodice. Tu se kuvalo, jelo, tkalo, popravljala se odeća i alat, provodile duge zimske večeri i spavalo.
Bebe su ležale u kolevkama, mala deca u velikim drvenim sanducima, dok su odrasli delili krevete. Za stolom nije bilo dovoljno mesta za sve, pa su najmlađi često jeli stojeći. Svako je imao svoju kašiku, ali ne i svoj tanjir, jer se hrana delila iz zajedničke posude.
Bez čamca ovakav život ne bi bio moguć. U radionici pored, čuvaju se alati majstora koji su na tradicionalni način izrađivali čamce sve do devedesetih godina prošlog veka.
Najstariji primerci pravljeni su iz jednog stabla, dok su moderniji nastajali složenijom tehnikom. Drvo se zagrevalo iznad vatre, polivalo vodom i pažljivo savijalo kako bi dobilo prepoznatljiv oblik, dovoljno čvrst da prevozi seno, stoku ili građevinski materijal kroz uske kanale.
Ali Šprevald nije oblikovala samo voda. Njegov identitet vekovima čuva i jedan manjinski narod, čiji jezik i običaji danas mogu da se čuju i vide među kanalima i drvenim kućama.
Domovina Lužičkih Srba
Važan deo priče o Šrevaldu jeste i priča o narodu koji je uspeo da sačuva svoj jezik, običaje i kulturu uprkos brojnim istorijskim promenama na ovim prostorima.
Na putokazima, mapama i tablama širom Brandenburga, pored nemačkog često stoji još jedan jezik: donjolužički. Na prvi pogled zvuči poznato, gotovo kao da se negde između reči prepoznaju tragovi slovenskih jezika. I to nije slučajno.
U pitanju je jezik Lužičkih Srba, odnosno Sorba, jednog od brojčano najmanjih slovenskih naroda u Evropi. Oni na području današnje istočne Nemačke živi više od hiljadu godina.
Njihovi preci naselili su močvarna područja uz reku Špreju još u ranom srednjem veku. Izolovanost koju je stvarala voda dok ih je okruživala, pomogla im je da sačuvaju svoj identitet, ali ih je istovremeno naučila da prirodi prilagode gotovo svaki segment svog života.
Upravo zato se u muzeju u Ledeu ne govori samo o arhitekturi i starim predmetima. Svaka kuća, svaki komad nameštaja i svaki čamac deo su priče o zajednici koja je vekovima živela sa prirodom.
Jedan deo muzeja na otvorenom posvećen je i raskošnim nošnjam Lužičkih Srba. One nisu bile samo svečana odeća, već jezik kojim se komuniciralo.
Jedna nošnja bila je namenjena odlasku u crkvu, druga za rad u polju, treća za seoske igre i proslave, četvrta za venčanja. Čak su se i ukrasi na kapama i maramama razlikovali od sela do sela i od jedne zajednice do druge, pa su meštani već na prvi pogled znali odakle neko dolazi.
Ta raznolikost i danas je važan deo lokalnog identiteta. Tokom tradicionalnih proslava, procesija i verskih praznika mnogi stanovnici i dalje oblače svečane nošnje svojih predaka, i čuvaju običaje koji su u Šprevaldu opstali mnogo duže nego u većem delu Evrope.
Dok izlazimo iz muzeja i polako idemo ka čamcu koji nas vraća na početnu tačku, postaje jasno da Šprevald nije mesto koje se upoznaje površno, ovde je priroda neraskidivo povezana sa čovekom i obrnuto.
Njegova najveća vrednost krije se u tome što je postala glavni arhitekta. Voda je odredila gde će se graditi kuće, kako će izgledati sela, šta će ljudi jesti, čime će se baviti i kako će sačuvati svoju kulturu i identitet.
(EUpravo zato)