Živimo u trenutku kada se trgovinski tokovi u celom svetu redefinišu pod pritiskom geopolitičkih tenzija. Sve više pažnje privlače novi infrastrukturni i trgovinski koridori koji povezuju Aziju, Bliski istok i Evropu. Jedan od njih je Koridor Indija-Bliski Istok-Evropa (IMEC).
Da li je reč o konkurenciji ili o komplementarnom modelu razvoja? Kakvu ulogu u svemu tome imaju Sjedinjene Američke Države, ali i region Zapadnog Balkana? O ovim pitanjima razgovarali smo sa dr Kaušom Arhom, predsednikom Foruma za slobodni i otvoreni Indo-Pacifik, kao i višim gostujućim saradnikom na Institutu Krach za tehnološku diplomatiju pri Univerzitetu Purdue. On je i kreator koncepta "Trusted Connectivity", okvira za slobodan, otvoren i povezan svet, koji predstavlja odgovor demokratskih zemalja na globalni infrastrukturni jaz.
On nam je ukazao na značaj strateške autonomije, istorijskih trgovinskih ruta i nove uloge Srbije u nastajućoj ekonomskoj situaciji.
Da li je IMEC alternativa kineskoj inicijativi Pojas i put ili je samo lepa ideja na papiru, i kakvu ulogu Sjedinjene Američke Države imaju u njenoj realizaciji?
"Umesto da govorimo o alternativama, treba da govorimo o tome šta je u nacionalnom interesu svake zemlje. Svaka zemlja teži strateškoj autonomiji. To je pojam koji se danas često koristi. Kako se dolazi do strateške autonomije? Tako što imate što raznovrsnije ekonomske odnose koji su u interesu vaše zemlje.
Indijsko-bliskoistočno-evropski ekonomski koridor je, u suštini, najstariji i najprofitabilniji ekonomski koridor na svetu. To je koridor koji postoji još pre nove ere. Nastao je mnogo pre Rimskog carstva, pa čak i pre Rimske republike.
Može se reći da je najintenzivnija trgovina u to vreme bila između Rimske republike, kasnije Rimskog carstva i indijskog potkontinenta.
Dakle, ovde se zapravo radi o obnavljanju istorijskih puteva i trgovačkih ruta koje su određene geografijom i ekonomijom. Postojao je period, od vremena pre nove ere pa sve do otprilike 1700-ih, kada je Indija imala ekonomsku poziciju sličnu današnjim Sjedinjenim Američkim Državama.
Učestvovala je sa oko 20 do 30 procenata u globalnom bruto domaćem proizvodu. Dakle, veliki deo trgovine polazio je iz Indije. Ona je bila glavni pokretač trgovine kako prema zapadu, ka Evropi, tako i prema istoku, ka jugoistočnoj Aziji, Kini i Japanu. Zato je indijsko-bliskoistočno-evropski ekonomski koridor zapravo samo potvrda te istorijske trgovačke rute. Glavni pokretač biće, ponovo, rast indijske ekonomije. Ona je danas najbrže rastuća velika ekonomija na svetu.
Ako je to polazna tačka, onda će to pokrenuti trgovinu. Danas je najveći trgovinski partner Indije Amerika, zatim slede Evropa i Kina, a potom Ujedinjeni Arapski Emirati i Saudijska Arabija. Dakle, odnosi između Indije i zemalja Zaliva već rastu. Sporazum o slobodnoj trgovini između Indije i Evropske unije je dogovoren. Trgovina između Indije i Evropske unije, kao i između Indije i Sjedinjenih Američkih Država, iznosi oko 200 do 250 milijardi dolara godišnje, a ambicija je da se to poveća na 500 milijardi, i sa Evropom i sa Sjedinjenim Američkim Državama.
To su faktori koji će omogućiti realizaciju ovog koridora. Važno je naglasiti da se većina trgovine i dalje odvija morem. Većina trgovine između Indije i Evrope ide preko Sueckog kanala. Jedan deo ide i kroz Ormuski moreuz, pre svega zbog nafte. Međutim, prvobitna ideja bila je da se drumski i železnički koridori razviju ne kao zamena, već kao dopuna pomorskom saobraćaju. Danas je, zbog situacije u Ormuskom moreuzu, to od luksuza postalo nužnost, potreban je kopneni koridor.
Gde god postoje uska grla u pomorskim putevima, bilo da je to Suecki kanal, Ormuski moreuz, moreuz Bab el-Mandeb kod Jemena, Malajski moreuz ili čak Panamski kanal - potrebno je imati alternativu u slučaju poremećaja. Zato aktuelna situacija dodatno jača argument za ovaj projekat. On funkcioniše zato što je u interesu Indije da više trguje sa Bliskim istokom i Evropom, u interesu je Bliskog istoka da postane trgovinsko čvorište, a ne samo izvoznik nafte i gasa, i u interesu je Evrope da diverzifikuje svoje veze.
To nas vraća na početnu ideju: strateška autonomija, ekonomska otpornost i saradnja rastućih ekonomija.
Kada govorimo o ovom regionu, da li će povezivanje Trsta i Konstance, kao delove koridora, probuditi istočnu Evropu?
"Mislim da hoće. Jadransko more ima veliki značaj, geografski, istorijski i ekonomski, jer je gornji Jadran imao tri ključne morske ulazne luke, odnosno trgovačka čvorišta za Evropu.
U rimsko doba, grad Akvileja bio je četvrti najveći grad, posle Rima, Napulja i Milana, i predstavljao je severoistočni deo tog sistema, sa ulogom zaštite Dunava. Ujedno je bio i završna tačka Ćilibarskog puta, trgovine ćilibarom i ćilibarskim perlama koje su dolazile sa Baltika do Akvileje.
Zatim dolazi Venecija, u periodu svog velikog trgovačkog i istorijskog uspona.
A potom Trst, kao morska kapija Austrougarskog Habzburškog carstva. Danas, Ćilibarski put u savremenom obliku vidimo kroz inicijativu Tri mora, ona u suštini prati tu istorijsku rutu.
IMEC je savremena manifestacija Zlatnog puta, odnosno trgovine između Rimskog carstva i Indije. Te dve rute se susreću u Gornjem Jadranu. Trst i luke Gornjeg Jadrana, od Ravene, preko Venecije i Monfalkonea, do Trsta, Kopra i Rijeke, treba da deluju koordinisano kako bi otvorile centralnu i istočnu Evropu prema indo-mediteranskoj trgovini.
Gde god postoje uska grla u pomorskim putevima, bilo da je to Suecki kanal, Ormuski moreuz, moreuz Bab el-Mandeb kod Jemena, Malajski moreuz ili čak Panamski kanal - potrebno je imati alternativu u slučaju poremećaja. Zato aktuelna situacija dodatno jača argument za ovaj projekat.
U tom okviru, Balkan ima veoma važnu ulogu, jer je ključan za dublju ekonomsku integraciju regiona. To znači uključivanje u ovaj tok indo-mediteranske trgovine, koji će imati transformativni efekat iz svih razloga o kojima je bilo reči. Srbija u tome ima posebno važnu ulogu, kao najveća i centralna ekonomija Balkana. Nalazi se na preseku pravaca sever–jug i istok–zapad. Koridor sever–jug ide između Grčke, Srbije i Mađarske.
Koridor istok–zapad, odnosno zapad–istok, ide od Trsta ili gornjeg Jadrana preko Slovenije, Hrvatske i Srbije ka Rumuniji i Crnom moru, odnosno Bugarskoj i Crnom moru.
Ova ideja novih trgovinskih i ekonomskih koridora, otvorenijih i slobodnijih prostora, predstavlja strategiju u kojoj svi dobijaju - za zemlje koje žele veću ekonomsku raznolikost, veću otpornost i veću stratešku autonomiju, bez zavisnosti od jedne sile, bilo da je reč o Rusiji, Kini, Evropskoj uniji ili Sjedinjenim Američkim Državama. Svi imaju koristi od ovakvih otvorenih sistema i slobodne trgovine. Na osnovu istorije i savremenih trendova, indo-mediteranska trgovina imaće snažan transformativni efekat.
Pomenuli ste Crno more, koje je postalo ključno geopolitičko žarište između Rusije, Kine i Zapada. Da li Sjedinjene Američke Države zaista imaju strategiju za slobodno i otvoreno Crno more ili samo posmatraju razvoj događaja?
"Važno je posmatrati šta Amerika radi, jednako ili više nego ono što govori. Na Crnom moru, predsednik Tramp je najpre potpisao ekonomski sporazum sa Ukrajinom o razvoju prirodnih i mineralnih resursa, ali i modernizaciji nuklearnog sektora. Time Sjedinjene Američke Države imaju konkretan ekonomski interes u Ukrajini, i u oblasti minerala i u oblasti nuklearne energije.
Američke i rumunske kompanije rade zajedno na razvoju rumunskih nalazišta prirodnog gasa u Crnom moru. Postoji veliki potencijal za širenje, ne samo u Rumuniji, već i u Bugarskoj, Ukrajini i Turskoj. Crno more raspolaže značajnim rezervama prirodnog gasa. Predsednik Tramp se takođe aktivno angažovao na Južnom Kavkazu, gde je postignut mirovni sporazum između Azerbejdžana i Jermenije, uz inicijative za međunarodne koridore mira i bezbednosti.
Predsednik Tramp je takođe bio prvi predsednik koji je ugostio sve lidere Centralne Azije u Beloj kući. Dakle, u tom smislu, angažman Sjedinjenih Američkih Država u Centralnoj Aziji, na Kavkazu, u Ukrajini na ekonomskom planu, kao i u razvoju prirodnog gasa u Rumuniji, veći je nego što smo imali u poslednjih nekoliko decenija. Ako se to tako sagleda, moglo bi se reći da Amerika sada ima konkretan interes za slobodno i otvoreno Crno more.
Mislim da je tu važan još jedan element: teško je zamisliti slobodno i otvoreno Crno more ako bi se prihvatilo da Krim bude predat Rusiji nakon njegove nezakonite aneksije. Jer Krim, ako je u ruskim rukama, predstavlja ogromnu prepreku za slobodno i otvoreno Crno more. Ali moramo da vidimo kako će se to razvijati.
Mislim da je, kada je reč o slobodnom i otvorenom Crnom moru, odnos sa Kavkazom i odnos sa Centralnom Azijom veoma plodno područje za saradnju Sjedinjenih Američkih Država i Evrope. To je u interesu obe strane. Evropska unija, pod Ursulom fon der Lajen, bila je veoma aktivna u regionu, uključujući Kavkaz i Centralnu Aziju. Zato se nadam snažnijoj saradnji Sjedinjenih Američkih Država i Evrope. Ne samo u obezbeđivanju slobodnog i otvorenog Crnog mora, već i u tome da se u ovom trogodišnjem periodu razviju podvodni, podmorski naftovodi i gasovodi preko Kaspijskog mora.
Kazahstanska nafta danas dolazi kopnom preko Rusije. Bilo bi bolje da dolazi podvodno, preko Kaspijskog mora do Azerbejdžana, a zatim dalje kroz mrežu cevovoda.
I gas iz Turkmenistana takođe bi trebalo da može da ide preko Kaspijskog mora podvodnim putem. Tu vidim budućnost. To je, po mom mišljenju, u skladu sa stavovima predsednika Trampa i sa američkim delovanjem. I rekao bih da je to dobra oblast za saradnju Sjedinjenih Američkih Država i Evrope.
Gde je tu Srbija? Pomenuli ste IMEC, pomenuli ste inicijativu Tri mora, dakle, postoji li realna šansa za Srbiju? I koji je vaš savet srpskim institucijama?
"Pre svega, mislim da za Srbiju apsolutno postoji realna šansa. Ta šansa za Srbiju u velikoj meri počinje od srpskog naroda. Jer u ovom regionu nema druge ekonomije koja je toliko velika i dinamična kao srpska ekonomija. A ljudi u Srbiji, na tehničkom nivou, danas predstavljaju tehnološki najspremniju radnu snagu u regionu. To je veoma važno. To su veoma veliki resursi.
Pitanje za Srbiju i za susede Srbije sada glasi: da li je budućnost bolja ako se usredsredimo na budućnost i ekonomsku integraciju, ili je bolja ako se i dalje bavimo ratovima i sukobima iz prošlosti. Ako gledate unazad i govorite o sukobima, to ceo balkanski region drži u stagnaciji.
Mislim da je najbolji put gledati u budućnost i govoriti o tome kako Srbija može da ima snažnije ekonomsko povezivanje sa Mađarskom, Rumunijom, Bugarskom, Grčkom, Severnom Makedonijom, Albanijom, Crnom Gorom i naravno, sa Hrvatskom. Dakle, to je strategija u kojoj svi dobijaju, ako se svi usredsrede na ekonomski interes umesto na razračunavanje sa prošlošću.
Mislim da Srbija treba da predvodi svojom ekonomskom snagom, koja je i u njenoj ekonomiji i u njenim ljudima. To je zemlja koja ima dobre trgovinske sporazume sa svim svojim susedima, ali ne samo sa njima, već i sa Izraelom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, i sa Indijom, o čemu se razgovara.
U ovom regionu nema druge ekonomije koja je toliko velika i dinamična kao srpska ekonomija. A ljudi u Srbiji, na tehničkom nivou, danas predstavljaju tehnološki najspremniju radnu snagu u regionu. To je veoma važno. To su veoma veliki resursi.
Svakako se nadam da ćemo u razgovorima koji predstoje u okviru strateškog dijaloga između Sjedinjenih Američkih Država i Srbije moći dodatno da pokrenemo ovo pitanje. Dakle, da, verujem da je Srbija, ako nastupi kroz ekonomsko povezivanje, neto pozitivan faktor za region i za samu sebe.
Glavni način bio bi da se poveže sa velikim tokovima trgovine koji se sada formiraju. Indo-mediteranski tok se razvija, koridor Centralna Azija–Kavkaz–Evropa se razvija, a Srbija se nalazi tačno u sredini. Zato želim da pohvalim Pupin inicijativu zbog organizovanja foruma o povezivanju i investicijama koji se održava sutra.
Mislim da Srbija zaista može da bude partner u pokretanju Dunavskog transportnog koridora. Mislim da Rumunija, Srbija i Nemačka treba da predvode napore i postave pitanje kako da revitalizujemo Dunavski ekonomski koridor. I uvek treba imati u fokusu ovu istočno-zapadnu raskrsnicu Srbije, od Budimpešte naniže ka Solunu i od Trsta ka Konstanci. Mislim da je to budućnost."
(EUpravo zato)