"Osetila sam da me prati još kad sam izašla iz autobusa, i krenula kroz parkić, iskoristio je što nije bilo svetla, i prvo me uhvatio za ranac, bacila sam ranac, i počela da vičem, na šta je usledilo njegovo kučko, kurvo, smiri se, i pokušao je da mi dodirne kosu, duga je baš bila tada. Trčala sam dalje koliko su me noge nosile, vratila se po ranac, iz njega su ispadale stvari"; "Stariji čovek na biciklu me je u prolazu uhvatio za dupe"; "Bile smo drugarica i ja u tramvaju i pre nego što su se vrata zatvorila, neki stariji čovek je otvorio svoj mantil i pokazao polni organ"...
Ovo su samo neka od iskustava žena sa ulica srpske prestonice koja su objedinjena na Mapi seksualnog uznemiravanja u javnim prostorima Beograda.
Mapa je nastala u okviru projekta "(Ne) plaši se mraka", koji sprovodi feministički kolektiv "Sestre, drugarice", neformalna grupa okupljena oko ideje da bezbednost žena u javnom prostoru ne sme da bude privilegija, već osnovno ljudsko pravo.
Kako je nastala ideja o mapiranju seksualnog uznemiravanja i šta treba učiniti da se glas žena bolje čuje, razgovarali smo sa Hristinom Cvetinčanin Knežević, istraživačicom, novinarkom i feministkinjom.
Kako objašnjava za EUpravo zato, prikupljanje svedočenja je trajalo malo više od mesec dana.
"Otvorile smo online formu i pozvale žene, devojke i devojčice da podele svoja iskustva seksualnog uznemiravanja u javnom prostoru Beograda. Ubrzo su počele da stižu ispovesti, iskrene, potresne, detaljne. Žene su prijavljivale lokacije: tramvaje, parkove, prolaze, ulice, stepeništa, škole, klubove... Mapu smo objavile u junu 2025, ali ona nije zatvorena. Svaka nova ispovest je još jedna tačka istine. Prikupljanje se nastavlja jer ova tema nije stvar prošlosti, to je svakodnevna realnost za mnoge žene i devojke u Beogradu. Želimo da mapa ostane živa, da raste kao kolektivna arhiva otpora i svedočenja", navodi Hristina za naš portal.
Klikom na brojne ikonice, otvara se nova uznemirujuća priča. Može se videti da žene svakodnevno doživljavaju neprijatna iskustva na svim mogućim mestima, od parkova do gradskog prevoza, u bilo koje doba dana i noći, u bilo koje doba godine.
"Ideja je nastala iz nas samih, iz naših tela i iskustava. Većina nas je odrasla u manjim mestima, a u Beograd smo došle sa uverenjem da je ovo grad slobode, modernosti, i da ćemo u njemu moći da dišemo punim plućima, da se slobodno krećemo, oblačimo, budemo viđene i bezbedne. A onda smo shvatile da sloboda u Beogradu, kao i drugde, ima svoje ograničenje i ne važi univerzalno za sve. Krenule smo od ličnih iskustava, od onoga što obično šapućemo jedne drugima: "pazi, tamo nemoj sama", "meni se tu desilo nešto", "tu mi je lik pokazivao polni organ"... Htele smo da te šapate pretočimo u nešto vidljivo - da stvorimo mapu koja svedoči", dodaje naša sagovornica.
"Sestre, drugarice" će osim prikupljanja svedočenja pripremiti i set preporuka koje će uputiti relevantnim gradskim i republičkim institucijama. Cilj je da se zajednički razviju konkretni protokoli i obuke za postupanje u slučajevima seksualnog uznemiravanja na konkretnim javnim prostorima.
"Saradnja sa institucijama biće ključna u tom procesu, ali znamo i da promene ne dolaze bez pritiska – zato ćemo nastaviti da koristimo i umetnost, posebno tematske performanse, kako bismo skretale pažnju javnosti i činile ovaj problem vidljivim. Verujemo da žene ne treba da se prilagođavaju mraku, već da grad treba da se prilagodi ženama. Naš cilj nije samo da budemo glasne, već da naš glas proizvede promenu. Ideja o neophodnosti bezbednog javnog prostora za žene više nije nešto što ćemo šaptati već nešto što ćemo jasno, glasno i uporno zahtevati. Jer ne pristajemo više na ćutanje", precizna je aktivistkinja.
Kako ističe Hristina, "bezbedan grad za žene nije luksuz, to je osnovno pravo. I vreme je da postane prioritet".
"Preporuke koje smo formulisale ne potiču samo iz iskustava žena koje su svedočile, već i iz razgovora sa ekspertkinjama, Milicom Stefanović, Milicom Batričević i Ksenijom Radovanović, koje su svojim znanjem doprinele i Analizi ženskih iskustava u javnim prostorima Beograda i izradi Ženske deklaracije bezbednosti u javnom prostoru.
Ali ono što je možda najvažnije jeste da kada govorimo o strahu, neprijatnosti, uznemiravanju i nasilju koje doživljavamo - da nas neko konačno čuje. Da se ta iskustva ne prebacuju na našu odgovornost, da se ne relativizuju, ne guraju pod tepih, već prepoznaju kao ozbiljan društveni problem. Zato nam je potrebna podrška, i to ne samo institucija i Grada, već svih nas. Sve dok se ćuti, dok okrećemo glavu i pravimo se da problem ne postoji, on se samo produbljuje. Ljudi koji danas sede u Skupštini grada, koji odlučuju o bezbednosti, infrastrukturi i javnim politikama nisu samo funkcioneri, već i ljudi. Njihova lična odluka da reaguju, da veruju ženama i da pokažu odgovornost pravi razliku", napominje sagovornica EUpravo zato.
Inače, mapa je pokrenuta uz podršku Evropske unije.
"Podrška EU nam je omogućila da ovu ideju pretočimo u konkretan, vidljiv rezultat. To nam je dalo prostor da radimo ozbiljno, temeljno, odgovorno, od dizajna istraživanja, preko izrade mape, do finalne prezentacije. Saradnja s BOŠ-om i EU podrška bila je i simbolički važna jer neko je konačno poverovao da je važno da govorimo o seksualnom uznemiravanju u javnim prostorima. Neko je prepoznao da ženama pripada grad, i to ceo grad, danju i noću. To poverenje i ta podrška su nas dodatno ojačale", rekla je Hristina.
Sa druge strane, od institucija nisu za sada dobile formalnu reakciju.
"Ali reakcije građanki i građana su bile snažne, i kretale se od podrške, zahvalnosti, do poziva da se mapa proširi i na druge gradove u Srbiji. To nam pokazuje da smo otvorile temu o kojoj se prećutkuje, a koja pogađa ogroman broj žena. Očekujemo i zahtevamo institucionalnu reakciju, ne samo simboličnu, već konkretnu: da se ova svedočenja uzmu ozbiljno i da se počne sa promenama koje će ženama da omoguće da se bezbedno kreću po gradu.
(EUpravo zato)