Aktivistkinja i osnivačica Romske organizacije mladih Srbije Maja Simić osvrnula se na jedan fenomen koji svakodnevno pogađa milione žena, a koga mnoge od njih nisu ni svesne.
Naime, kada uđete u prodavnicu i uzmete dva gotovo identična proizvoda, jedan u plavom, drugi u ružičastom pakovanju, retko ko zastane da se zapita zašto jedan košta više. Razlika u ceni često nije slučajna. Ona ima ime: pink tax. I iako nije zvanični porez, njegove posledice su stvarne, posebno za žene koje već žive na ivici finansijske sigurnosti.
"Pink tax označava praksu da proizvodi i usluge namenjeni ženama koštaju više od istih ili sličnih proizvoda namenjeni muškarcima.
Najčešće se javlja kod svakodnevnih stvari, kao što su brijači, dezodoransi, šamponi, pa čak i kod dečijih igračaka. Na primer, u brojnim evropskim istraživanjima pokazano je da ženski brijači mogu biti i do 20% skuplji od muških, uprkos minimalnim razlikama u sastavu ili funkciji. Slično važi i za kozmetiku, isti proizvod, druga ambalaža i viša cena.
Razlike nisu ograničene samo na proizvode.
U sektoru usluga, posebno frizerskih, cenovnici često jasno pokazuju rodnu razliku gde šišanje za žene gotovo uvek košta više nego za muškarce, čak i kada je reč o jednostavnom zahvatu. Ovakve prakse se retko dovode u pitanje, jer su duboko ukorenjene u društvenim normama o "ženskoj nezi" i očekivanjima da žene više ulažu u svoj izgled.
EU prepoznaje ovaj problem
Direktiva o rodnoj ravnopravnosti zabranjuje diskriminaciju u pristupu robama i uslugama, a pojedine države, poput Francuske, sprovele su istrage i javne kampanje kako bi ukazale na razlike u cenama.
Iako Evropska unija kroz Strategiju za rodnu ravnopravnost (2020-2025) formalno prepoznaje ekonomske nejednakosti između žena i muškaraca, tek su glasne feminističke inicijative poput francuskog kolektiva Georgette Sand uspele da pink tax iz nevidljive svakodnevice prebace u fokus javnosti i političkog pritiska.
Aktivističke grupe su dokumentovale konkretne primere i izvršile pritisak na kompanije, što je dovelo do određenih promena. Ipak, uprkos pravnom okviru, pink tax i dalje opstaje, često skriven iza marketinga i strategija brendiranja.
Za razliku od toga, na Balkanu se o ovom problemu gotovo i ne govori.
Ne postoje sistemska istraživanja, niti javne politike koje se bave ovom vrstom ekonomske nejednakosti.
Razlike u cenama se posmatraju kao deo "slobodnog tržišta", a ne kao pitanje rodne ravnopravnosti. Dodatni problem predstavlja i oporezivanje menstrualnih proizvoda, koji se u mnogim zemljama regiona i dalje ne tretiraju kao osnovna potreba, već kao roba široke potrošnje.
Zašto je ovo važno?
Zato što pink tax nije samo pitanje nekoliko dinara više na računu. To je pitanje kumulativnog finansijskog opterećenja koje žene nose tokom čitavog života. Kada se te razlike sabiraju iz meseca u mesec, iz godine u godinu, dolazimo do značajnih iznosa koji dodatno produbljuju ekonomske razlike između žena i muškaraca.
Uprkos svemu tome, pink tax ostaje gotovo nevidljiv u javnom prostoru. Razlozi su višestruki, nedostatak istraživanja, slaba medijska pokrivenost, ali i činjenica da su ove razlike normalizovane. Kada se nešto doživljava kao „uobičajeno", prestaje da bude problem, čak i kada direktno utiče na kvalitet života.
Zato je važno o pink tax-u govoriti glasnije i češće. Ne kao o izolovanom fenomenu, već kao delu šire slike rodne nejednakosti.
Tek kada postane tema javne debate, postoji šansa da se pokrenu istraživanja, promene politike i izvrši pritisak na tržište. Jer ravnopravnost ne počinje samo u zakonima i institucijama, ona počinje i na policama supermarketa", zaključila je Maja Simić
(EUpravo zato)