Na prelazu iz 19. u 20. vek, Beograd je ubrzano menjao lice.
Grad je rastao, orijentalni tragovi su se povlačili pred ambicijom da prestonica Srbije izgleda poput savremenih srednjoevropskih metropola. U tom procesu ključnu ulogu imali su arhitekti školovani u Beču, Minhenu i Parizu, koji su sa sobom donosili nove stilove, ideje i urbanističke vizije.
Među njima se našla i jedna mlada žena, jedina na svom studijskom smeru, koja će ući u istoriju kao prva arhitektkinja u Srbiji i na Balkanu.
Zvala se Jelisaveta Načić.
Iskorak bez presedana
Kada je krajem 1890-ih upisala Arhitektonski odsek Tehničkog fakulteta Velike škole u Beogradu, Srbija je bila zemlja sa visokim stepenom nepismenosti, naročito među ženama, tek svaka četrnaesta umela je da čita i piše.
Studiranje arhitekture za ženu u to vreme bilo je gotovo nezamislivo.
"To je bio izuzetan iskorak za tadašnje društvo", objašnjavaju istoričari arhitekture.
Kako naglašavaju, to je ne samo zato što je završila fakultet koji se smatrao isključivo muškim, već i zato što je ubrzo dobila priliku da oblikuje javni prostor glavnog grada.
Načić je rođena u Beogradu 1878. godine, u imućnoj trgovačkoj porodici, što joj je omogućilo obrazovanje i podršku kakvu većina žena tog doba nije imala.
Ipak, talenat i istrajnost bili su presudni.
Grad koji danas hodamo
Iako mnogi Beograđani to ne znaju, svakodnevno prolaze pored objekata koje je projektovala.
Male stepenice na Kalemegdanu, koje povezuju park sa donjim gradom, jedan su od njenih najpoznatijih radova. Izvedene od zelenog kamena, diskretno uklopljene u pejzaž tvrđave, danas su zaštićeno kulturno dobro.
Njena arhitektura oslanjala se na akademizam, sa elementima tada moderne secesije, stila koji je odbacivao strogu simetriju i unosio dekorativnost i slobodniju formu.
Načić je učestvovala i u urbanističkom uređenju Terazija, tada najvažnijeg gradskog trga, zamišljajući ga kao reprezentativno gradsko središte sa kolovozima, zelenilom i kružnim tokom.
Među njenim najznačajnijim ostvarenjima nalazi se i Osnovna škola "Kralj Petar Prvi" kod Saborne crkve, zgrada koja i danas dominira Dorćolom, prepoznatljiva po svetloj fasadi i izduženim prozorima.
Osim toga, Jelisaveta je projektovala i neke sakralne projekte.
Svakako, crkva Aleksandra Nevskog koja je rađena u neovizantisjkom stilu, smatra se najvažnijim Jelisavetinim sakralnim objektom.
Borba sa sistemom
Iako je diplomirala sa kolegama koji su bez problema dobili stalno zaposlenje u Ministarstvu građevine, Načić to pravo nije imala. Formalno, razlog je bio vojna obaveza, koju žene nisu mogle da ispune.
Umesto toga, zaposlila se u Beogradskoj opštini, gde je provela ceo radni vek.
Time je, smatraju stručnjaci, otvorila vrata ženama za rad u javnom sektoru, makar na lokalnom nivou.
Širok opus i socijalna dimenzija
Za razliku od kasnijih arhitektkinja, koje su često bile ograničene na projektovanje škola, Načić je imala izuzetno raznovrstan opus: od crkava i javnih prostora, do prvih radničkih stanova, podignutih u današnjoj Venizelosovoj ulici.
Bio je to prvi primer državnog ulaganja u socijalno stanovanje u Srbiji, jednostavne, funkcionalne zgrade namenjene radnicima bez krova nad glavom.
Projektovala je i paviljon za lečenje tuberkuloze na Vračaru, motivisana ličnom tragedijom, većina njene braće i sestara preminula je od te bolesti.
Rat koji je prekinuo karijeru
Prvi svetski rat naglo je zaustavio njen profesionalni uspon. Kao i desetine hiljada civila, Jelisaveta Načić je internirana u austrougarski logor Nežider, gde je provela ratne godine.
Tamo je upoznala budućeg supruga, albanskog intelektualca i pesnika Luku Lukaja. Venčali su se u logoru, a 1917. dobili ćerku.
Posle rata, Načić se nikada nije vratila arhitekturi.
Živela je u Skadru, a potom u Dubrovniku, gde je i umrla 1955. godine, bez državne penzije i bez priznanja koje je za života zaslužila.
Nasleđe koje se ponovo otkriva
Iako je njena karijera trajala svega 16 godina, trag koji je ostavila u Beogradu je dubok. Ipak, decenijama je bila gotovo zaboravljena, čak i u akademskim krugovima.
Danas se njeno ime sve češće vraća u javni prostor, kroz istraživanja, izložbe i murale, kao podsetnik da istorija gradova nije samo istorija muškaraca.
Beograd koji danas poznajemo delom je oblikovala žena čije se ime dugo nije izgovaralo naglas: Jelisaveta Načić.
(M.A./EUpravo zato)