Psihoterapeutkinja o mentalnom zdravlju muškaraca: Prava snaga je kada on može da kaže 'teško mi je'

Novembar je mesec u kom se priča o muškom zdravlju. Pre svega o podizanju svesti o prevenciji raka prostate i testisa, ali i temi mentalnog zdravlja. Upravo o ovome razgovaramo sa master psihoterapeutkinjom Ninom Vukelić Koprivicom. Dodajte EUpravo zato u vaš Google izbor
Foto: Shutterstock

Prema dostupnim podacima, muškarci čine većinu slučajeva (oko 75 odsto) samoubistava u svetu. Takođe, oni mnogo ređe u odnosu na žene traže stručnu pomoć. Iako se loše mentalno zdravlje javlja kod oba pola, ali tamo gde su očekivanja da muškarci treba da budu "snažni" i "oslonac", dolazi do lošijih ishoda.

Stručnjaci Movembar fondacije, ukazuju da postoji nekoliko znakova na koje treba obratiti pažnju kada je muško mentalni zdravlje u pitanju: od naglih promena u raspoloženju, snu i apetitu, povlačenju u sebe, rizičnom ponašanju do fizičkih tegoba bez jasnog uzroka.

Briga o psihičkom zdravlju zahteva disciplinu, baš kao i redovan odlazak u teretanu. Nekada su otvoren razgovor, uredan san, ishrana i fizička aktivnost značajni, baš kao i stručna pomoć. Na ovu temu, kao i o problemu očekivanja tradicionalnog društva od muškaraca, razgovaramo sa master psihoterapeutkinjom Ninom Vukelić Koprivicom.

Rodni obrasci tradicionalnog društva i kako ih prevazići

U tradicionalnim društvima, stereotip o "snažnom muškarcu" predstavlja skup duboko ukorenjenih očekivanja koja definišu muškost kroz snagu, autoritet i potiskivanje ranjivosti. Ovaj obrazac je vekovima oblikovao porodične odnose, podelu rada i ulogu muškarca u zajednici.

"Kada se nešto uči kao bezuslovno 'mora' ili 'ne sme', to često pravi problem u emocionalnom razvoju, i kod muškaraca i kod žena. Postoji velika razlika između želje i zahteva. 'Voleo bih da budem snažan' je sasvim zdrava želja. 'Moram uvek biti snažan i ne smem da pokažem slabost' je strog zahtev, i upravo takva uverenja nas vode u emocije koje nam ne pomažu", objašnjava ovu bitnu razliku Vukelić Koprivica.

Ona dodaje i da je važno da se zna kako tuga, zabrinutost i razočaranje nisu slabost, već zdrave reakcije na teške situacije. Lepo je kada je neko emocionalno stabilan, ali stabilnost ne znači da ne osećamo, već da možemo da podnesemo ono što osećamo i da to kažemo naglas.

"Prava snaga je kada muškarac može da kaže 'teško mi je', a da zbog toga ne misli da vredi manje", kako kaže.

Međutim, to često nije slučaj, a umesto suočavanja sa sobom i osećanjima, ispoljavaju se razdražljivost, bes, agresivniji ton ili unutrašnju napetost, zašto dolazi do takve zamene emocija i koliko često okolina ne prepoznaje da se iza ljutnje zapravo krije psihološka patnja?

"Bes je često jedina emocija koja je muškarcima bila 'dozvoljena'. Dečak koji plače čuje 'prestani, nisi devojčica', ali dečak koji se naljuti retko čuje da nešto nije u redu s njim. Tako mnogi muškarci odrastu sa samo jednim 'izlazom' za sve što osećaju", objašnjava ona.

Foto: Shutterstock

Tuga, strah i bespomoćnost nam donose osećaj ranjivosti i nedovoljne kontrolu nad sobom i emocijama. Bes zato ostavlja suprotan utisak, da smo jaki, aktivni, kao da nešto preduzimamo, zato je kako psihoterapeutkinja kaže: "Mnogima lakše da kažu 'ljut sam' nego 'uplašen sam' ili 'povređen sam'. Ponekad ni sami nisu svesni da je ispod ljutnje nešto sasvim drugo."

Okolina u tim trenucima čuje povišen ton i prepoznaje nervozu i kratak fitilj. Potom, reagujemo na ponašanje, a ne na ono što je ispod njega. Čovek tada postaje još usamljeniji u onome što zaista oseća.

"Zato je korisno da se, kada neko blizak postane razdražljiv bez jasnog razloga, zapitamo, a nekad i pitamo: 'Povodom čega si sada najviše razdražjiv? Šta razmišljaš sada dok se tako ponašaš?' Ljutnja je često samo vrh, a ispod nje je tuga, strah ili umor", preporučuje ona.

Iz želje za kontrolom, suočeni sa stresom

U tradicionalnom shvatanju porodice muškarac se često posmatra kao njen stub, zaštitnik i glavni oslonac. Čime se stvara pritisak da on nema pravo na slabost. Kako psihoterapeutkinja obja[njava \elja da budemo oslonac svojoj porodici je lepa i zdrava, ali problem nastaje kada ta želja postane zahtev: 'Moram uvek biti jak, moram sve da držim pod kontrolom, ako ja posustanem, sve će se raspasti.'

"Takvo uverenje stvara ogroman pritisak, jer niko ne može sve uvek da kontroliše. Život donosi gubitak posla, bolest, finansijske teškoće i situacije na koje jednostavno ne možemo da utičemo. Muškarac koji veruje da 'mora' tada ne doživljava samo tešku situaciju, već i osećaj da je kao čovek podbacio. Dolaze krivica, stid i osećaj neuspeha, a o tome ne govori, jer bi i to bila 'slabost'", objašnjava ona.

Dugoročno, ovakva uverenja vode ka hroničnom stresu, iscrpljenosti, nesanici, telesnim tegobama i osećaju velike usamljenosti. Paradoksalno, onaj koji je stub svima drugima često nema na koga da se osloni, ali kako dodaje, zdravija slika porodice je slika tima.

Foto: Shutterstock

"U njemu se članovi oslanjaju jedni na druge, a i onaj koji je najčešće oslonac ima pravo da se nekad nasloni na nekoga", objašnjava.

Trenutak kada su suočeni sa osećajem da nemaju na koga da se oslone, stvaraju se mehanizmi odbrane od emocijama sa kojima ne znaju kako da se nose.

"Kada ne znamo šta da radimo sa neprijatnom emocijom, tražimo način da je ne osećamo, i to brzo. Svako od tih ponašanja na kratko donosi olakšanje. Prekomerni rad ne ostavlja vremena za razmišljanje i osećanje, a uz to daje osećaj vrednosti. Mnogi muškarci su naučili da vrede onoliko koliko postižu i zarađuju, pa kada se osećaju loše, rade još više", smatra Vukelić Koprivica.

Potreba za kontrolom je odgovor na strah od neizvesnosti: ako ne mogu da kontrolišem ono što osećam, kontrolisaću sve oko sebe. Impulsivno i agresivno ponašanje često dolazi iz osećaja "ne mogu ovo da podnesem". Napetost je toliko velika da mora odmah da izađe napolje. Problem je u tome što ovi obrasci ne rešavaju ono što je ispod.

"Emocija ostaje, samo se odlaže, a vremenom se nagomilava. Uz to, takva ponašanja često povređuju ljude oko nas i narušavaju odnose. Važno je reći i ovo: razumeti zašto se neko tako ponaša ne znači opravdati to ponašanje. Razumevanje je prvi korak, a odgovornost za ono što radimo ostaje naša. Dobra vest je da se sposobnost da podnesemo neprijatnu emociju, umesto da od nje bežimo, može naučiti u bilo kom životnom dobu", smatra ona.

Povratak na početak

Kako koren ovakvog ponašanja nastaje još u samom detinjstvu, kada roditelji svojim vaspitanjem i stavovima utiču na usvajanje obrazaca kod dece, otvara se pitanje prevencije. Jer naučiti dete, bilo ono žensko ili muško, kako da procesuira sve svoje emocije bez osećaja stida ili potrebe za potiskivanjem je način da se utiče na obradu istih u budućnosti. Kako?

"Najvažnije je da dete nauči da su sve emocije dozvoljene, a da nisu dozvoljena sva ponašanja. Dečak sme da bude tužan, uplašen ili ljut. Ne sme da udari drugo dete, ali sme da kaže da je besan", obajšnjava ona.

Foto: Shutterstock

Roditelji mogu da urade nekoliko konkretnih stvari:

- Da imenuju emocije: "vidim da si tužan jer je drug otišao", dete imenuje ono što oseća kasnije lakše razume samo sebe.
- Da izbegavaju rečenice poput "ne plači, nisi devojčica", "budi muško" ili "to nije ništa", jer te rečenice uče dete da sakrije emociju, a ne da je razume.
- Roditelj je model i uzor, dečak najviše uči dok gleda oca i druge muškarce oko sebe. Kada otac kaže "danas sam imao težak dan, umoran sam i malo sam tužan", sin uči da je to normalno.
-  Da odvoje vrednost deteta od njegovog uspeha, jer ono treba da zna da je voljeno i kada izgubi utakmicu, dobije lošu ocenu ili pogreši. Tako odrasta u čoveka koji ne mora stalno da dokazuje koliko vredi.
- Da ga uče da podnese neprijatnost, drugim rečima, roditelji ne treba odmah da rešavaju svaki njegov problem. Bolje je reći: "Znam da je teško, ali ti to možeš da izdržiš, i tu sam uz tebe", dečak koji odrasta ovako zna da nežnost i snaga ne isključuju jedna drugu. Ume da saoseća s drugima, jer je naučio da razume sebe.

Za kraj, psihoterapeutkinja Vukelić Koprivica želi da poruči kako je traženje pomoći znak hrabrosti i odlučnosti, a ne slabosti, kako se često smatra u našoj kulturi. I pored toga što, mnogi muškarci veruju da "moraju sami" da reše svoje probleme, iako znaju da bi zbog bola u zubu ili nozi bez razmišljanja otišli kod lekara.

"Često ljude zaustavlja strah od osude. Taj strah je razumljiv, ali je važno da sebi postavimo pitanje: 'Šta je zaista najgore što bi se desilo kada bi neko saznao da idem na terapiju?'. Vrlo često je odgovor neprijatnost, a mi smo sposobni da se sa njom nosimo. Na psihoterapiji upravo širimo kapacitet da podnesemo neprijatnost", smatra ona.

Razgovor sa psihologom ne predstavlja "kopanje po prošlosti", niti priznanje da smo "ludi". U pitanju je praktičan rad na uverenjima koja nas uvode u emocije i ponašanja koja nam odmažu.

"Na psihoterapiji učimo kako da razumemo svoje emocije, kako da se nosimo sa stresom i kako da prema sebi budemo nežniji. Prvi korak je najteži, ali obično je dovoljan jedan poziv. Učinite to za sebe i pokažite kakav ste stabilan stub porodice", zaključuje Vukelić Koprivica.

Foto: Prevencija kao garancija

(EUpravo zato)