Kako PFAS zagađuju životnu sredinu i šta možemo da uradimo da smanjimo izloženost i rizik po naše zdravlje?

Nalaze se u posuđu, vodootpornoj odeći, ambalaži za hranu i brojnim proizvodima koje svakodnevno koristimo. PFAS, poznate i kao "večne hemikalije", decenijama opstaju u životnoj sredini, dospevaju u vodu i lanac ishrane i talože se u ljudskom organizmu. Dodajte EUpravo zato u vaš Google izbor
Foto: Shutterstock

PFAS, odnosno per- i polifluoroalkilne supstance su velika grupa sintetičkih hemikalija koje se zbog svojih posebnih svojstava koriste u proizvodnji brojnih predmeta. Otporne su na vodu, masnoću, toplotu i hemikalije, zbog čega su vrlo brzo našle svoju ulogu i široku primenu u savremenom načinu života.

Međutim, osobina koja ih čini korisnim u industriji istovremeno predstavlja i jedan od najvećih problema za životnu sredinu: njihova izuzetna postojanost.

Na ovaj problem upozoravaju stručnjaci u časopisu The BMJ, gde ističu da PFAS predstavljaju sve ozbiljniji izazov za javno zdravlje i da je za njegovo rešavanje neophodna odlučnija kontrola ovih supstanci.

Teflon se smatra „večnom hemikalijom“ jer sadrži PFAS, jedinjenja koja se ne razgrađuju u prirodi stotinama godina Foto: Shutterstock

Zašto ih nazivamo večnim hemikalijama?

PFAS obuhvataju na hiljade različitih hemijskih jedinjenja. Njihova zajednička karakteristika jeste izuzetno jaka veza između atoma ugljenika i fluora, zbog koje su mnoga od ovih jedinjenja veoma otporna na prirodne procese razgradnje. Zbog toga se nazivaju i "večne hemikalije" (forever chemicals).

Koriste se u proizvodnji nelepljivog posuđa, vodootporne i sportske odeće, tepiha, kozmetike, ambalaže za hranu, sredstava za čišćenje, elektronskih uređaja i protivpožarnih pena. Njihova primena obuhvata i industriju automobila, baterija i različitih medicinskih i tehničkih proizvoda.

Problem nastaje kada se ove hemikalije tokom proizvodnje, korišćenja ili odlaganja proizvoda oslobode u životnu sredinu. Tada modu da dospeju u zemljište, površinske i podzemne vode, a zatim i u lanac ishrane. Neke od njih se dugo zadržavaju u organizmu, što povećava mogućnost dugotrajne izloženosti.

Čak i kada bi se njihovo ispuštanje u životnu sredinu danas potpuno zaustavilo, posledice dosadašnjeg zagađenja ne bi nestale preko noći.

Kakve posledice mogu da imaju po zdravlje?

Naučna istraživanja ukazuju na povezanost između izloženosti određenim PFAS jedinjenjima sa različitim zdravstvenim problemima. Ipak, nisu sva jedinjenja iz ove velike grupe podjednako proučena, niti imaju iste toksične osobine.

Za pojedine PFAS postoje dokazi o povezanosti sa povišenim nivoom holesterola, promenama u funkciji jetre, slabijim odgovorom imunog sistema na neke vakcine, poremećajima reproduktivnog zdravlja i povećanim rizikom od određenih malignih bolesti.

U posebnom fokusu su njihovi efekti tokom trudnoće i razvoja deteta. Istraživanja su ukazala na povezanost izloženosti pojedinim PFAS sa nižom telesnom masom novorođenčadi, povišenim krvnim pritiskom u trudnoći i promenama u razvoju.

Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC) klasifikovala je PFOA kao kancerogenu za ljude, dok je PFOS svrstala u grupu mogućih kancerogena za ljude. To, međutim, ne znači da će svaka osoba izložena ovim supstancama i razviti bolest. Rizik zavisi od vrste jedinjenja, nivoa i trajanja izloženosti, kao i drugih individualnih faktora.

Kako PFAS dospevaju u naš organizam?

Jedan od glavnih puteva jeste konzumiranje hrane i vode koje su kontaminirane ovim hemikalijama. Do zagađenja dolazi usled industrijskih aktivnosti, proizvodnje i korišćenja proizvoda koji sadrže PFAS, nepravilnog odlaganja otpada, kao i ispuštanja određenih hemikalija iz postrojenja u životnu sredinu.

Ribe i školjke iz zagađenih voda, kao i pojedine namirnice životinjskog porekla, mogu da budu izvor. Ali, hemikalije dospevaju u hranu i tokom proizvodnje i pakovanja.

Drugi način izlaganja, predstavljaju proizvodi koje koristimo u domaćinstvu. Vodootporni tekstil, određena nelepljiva posuda i ambalaža otporna na masnoću mogu da sadrže pojedina PFAS jedinjenja.

Zbog toga je njihovo prisustvo gotovo nemoguće u potpunosti izbeći. Reč je o široko rasprostranjenim supstancama, a ne o zagađivačima kojima su izloženi samo ljudi koji rade u određenim industrijama.

Foto: Shutterstock/Aerovista Luchtfotografie

Evropska unija uvodi stroža ograničenja

Rastuća zabrinutost zbog uticaja PFAS na zdravlje i životnu sredinu podstakla je Evropsku uniju da pooštri kontrolu njihove upotrebe i prisustva u vodi, hrani i proizvodima široke potrošnje.

Jedna od važnih mera jeste primena revidirane Direktive o vodi za piće, kojom su uvedene granične vrednosti za PFAS. Od 12. januara 2026. države članice EU obavezne su da prate prisustvo ovih supstanci u vodi za piće.

Propisane su dve vrednosti: 0,1 mikrogram po litru za zbir 20 određenih PFAS jedinjenja i 0,5 mikrograma po litru za ukupne PFAS. Ukoliko se utvrdi prekoračenje, države moraju da preduzmu mere za smanjenje kontaminacije i zaštitu stanovništva, uključujući dodatni tretman vode ili ograničavanje korišćenja zagađenih izvorišta.

Dodatna ograničenja odnose se i na ambalažu za hranu. Od avgusta 2026. godine, prema Uredbi EU o ambalaži i ambalažnom otpadu, na tržište je zabranjeno stavljanje ambalaže koja dolazi u kontakt sa hranom i sadrži PFAS iznad propisanih graničnih vrednosti.

Evropska agencija za hemikalije (ECHA) razmatra i šire ograničavanje PFAS u okviru evropskog sistema REACH.

Šta se dešava u Srbiji?

Za Srbiju je pitanje PFAS posebno važno zbog potrebe za unapređenjem sistema kontrole kvaliteta vode, zaštite životne sredine i praćenja hemijskih zagađivača.

Domaći propisi već predviđaju ograničenja za pojedina PFAS jedinjenja, uključujući PFOA, u skladu sa međunarodnim obavezama i pravilima o ograničavanju opasnih hemikalija. Međutim, to nije isto što i sveobuhvatna kontrola čitave grupe PFAS.

Prema trenutno dostupnom Pravilniku o higijenskoj ispravnosti vode za piće, PFAS nisu navedeni kao posebni rutinski parametri sa graničnim vrednostima koje odgovaraju novom evropskom sistemu kontrole. Srbija, takođe, još nije obavezana da primenjuje evropske granične vrednosti na isti način kao države članice EU.

Zbog toga je važno da se u budućnosti razvijaju kapaciteti laboratorija za detekciju ovih supstanci, unapredi monitoring površinskih i podzemnih voda i identifikuju potencijalni izvori zagađenja.

Posebno je važno da se kontrola ne zaustavi na vodi za piće, već da obuhvati i industrijske emisije, zemljište, otpad i prehrambeni lanac.

Da li možemo da smanjimo izloženost?

Iako pojedinac ne može u potpunosti da kontroliše prisustvo PFAS u životnoj sredini, postoje određeni koraci koji mogu da pomognu u smanjenju izloženosti.

1) Birajte proizvode sa jasnim oznakama o sastavu. Kada je moguće, prednost dajte proizvodima koji su izričito označeni kao PFAS-free, odnosno bez PFAS. Ipak, odsustvo pojedinih jedinjenja ne mora da znači odsustvo svih PFAS.


2) Obratite pažnju na ambalažu za hranu. Kada postoje alternative, birajte ambalažu bez fluorovanih hemikalija, posebno onu koja je namenjena dugotrajnom kontaktu sa hranom.


3) Posuđe koje se ne lepi koristite prema uputstvima proizvođača. Izbegavajte pregrevanje i zamenite ga ukoliko je ozbiljno oštećeno. Samo korišćenje nelepljivog tiganja, međutim, nije dokaz o izloženosti opasnim koncentracijama PFAS.


4) Informišite se o kvalitetu vode. Ako postoji sumnja na kontaminaciju lokalnog izvorišta, važno je osloniti se na rezultate stručnog ispitivanja. Nisu svi kućni filteri efikasni u uklanjanju PFAS, pa treba proveriti da li konkretan uređaj ima odgovarajuću sertifikaciju za njihovo uklanjanje.

5) Smanjite nepotrebnu upotrebu proizvoda sa vodootpornim i masnim premazima, kada postoje bezbednije alternative.

Ipak, stručnjaci upozoravaju da se odgovornost za smanjenje izloženosti ne može prebaciti isključivo na potrošače. Najveći efekat imaju mere koje sprečavaju oslobađanje PFAS u životnu sredinu na samom izvoru.

Foto: Shutterstock

Zašto je prevencija važnija od naknadnog uklanjanja?

Jedan od najvećih problema sa PFAS jeste to što je njihovo uklanjanje iz životne sredine izuzetno složeno i skupo. Kada jednom dospeju u podzemne vode, zemljište ili lanac ishrane, teško je osloboditi ih se.

Zbog toga stručnjaci sve više insistiraju na principu prevencije zagađenja na samom izvoru: kontroli industrijske proizvodnje, postepenoj zameni opasnih jedinjenja bezbednijim alternativama, boljem upravljanju otpadom i sistematskom praćenju kvaliteta vode i hrane.

Evropska komisija procenjuje da bi ukoliko se sadašnji nivoi zagađenja nastave do 2050. godine, ukupni društveni troškovi PFAS zagađenja u Evropi mogli da dostignu 440 milijardi evra. Nasuprot tome, smanjenje emisija na samom izvoru moglo bi da donese uštede od oko 110 milijardi evra.

Brojke pokazuju da problem večnih hemikalija nije samo pitanje ekologije, već i dugoročne zaštite zdravlja stanovništva, ali i ekonomije.

Foto: Prevencija kao garancija

(EUpravo zato)