Poricanje može da bude koristan alat, ali evo kada on to prestaje da bude i kako da se prevaziđe

Ponekad čovek ne mora da zatvori oči da nešto ne bi video, dovoljno je da pronađe objašnjenje koje će mu omogućiti da nastavi dalje kao da problem ne postoji. Dodajte EUpravo zato u vaš Google izbor
Foto: Shutterstock

Poricanje je deo ljudskog iskustva. U psihologiji se opisuje kao odbrambeni mehanizam, način na koji se um ponekad štiti od činjenica, emocija ili situacija sa kojima u tom trenutku nije spreman da se suoči. To ne znači da je svako poricanje znak problema. Naprotiv, ono kratkoročno može da nam pomogne da napravimo distancu od nečega što je previše bolno ili zahtevno, kako bi našli dovoljno snage da se sa tim suočimo kasnije.

Problem nastaje kada privremeni štit postane trajni zid.

Kada poricanje počne da štiti problem, a ne čoveka

Zamislimo osobu koja mesecima oseća da nešto nije u redu, ali svaki znak objašnjava na način koji joj omogućava da ništa ne menja. Neko blizak pokušava da joj kaže da previše pije, da je odnos u kojem se nalazi postao štetan ili da se promenilo njeno ponašanje, ali svaki razgovor završava rečenicom: "Preterujete".

Takvo ponašanje ne mora da proizlazi iz ravnodušnosti. Često je upravo suprotno. Iza poricanja uglavnom stoje strah, stid, osećaj nemoći ili jednostavno osećaj da je ono što bi trebalo da se prizna preveliko da bi se trenutno podnelo. Stručnjaci za Harvard Health navode da ljudi ponekad negiraju problem zato što im se suočavanje sa njegovim posledicama čini težim od samog problema.

U tome je paradoks: mehanizam koji nas je u jednom trenutku zaštitio kasnije počinje da nas sprečava u pravljenju promene koja nam je potrebna.

Kako izgleda poricanje?

Neko može da ponavlja kako "svi piju posle posla", da je "konstantna iscrpljenost kada imaš decu normalna", da "nije ništa strašno" što mesecima ignoriše određeni simptom ili da druga osoba "preuveličava" problem u odnosu. Svima je zajednička činjenica da objašnjenje omogućava da se ništa ne promeni.

Među obrascima koji ukazuju na poricanje najučestaliji su umanjivanje ili opravdavanje problema, izbegavanje razmišljanja o njemu, prebacivanje odgovornosti i defanzivnost kada se tema pokrene. Naravno, nijedno od ovih ponašanja samo po sebi ne znači da je neko "u poricanju". Kontekst je važan, a psihološku procenu ne treba zamenjivati spiskom sa interneta.

Foto: Shutterstock

Kada poricanje postaje pitanje zdravlja?

Posebno ozbiljne posledice poricanje ostavlja na fizičko ili mentalno zdravlje. Ako osoba odbija da prihvati kako postoji zdravstveni problem, ona odlaže pregled, lečenje ili promenu navika. Slično se događa kod zavisnosti, gde poricanje problema otežava traženje pomoći i menja odnose unutar cele porodice.

Ipak, psiholozi navode da je važno ne pretvoriti ovu temu u još jedan način da druge ljude "dijagnostikujemo". Mnogo je lakše da se primeti obrazac poricanja kod partnera, roditelja, prijatelja ili kolege, nego kod sebe. Kada nam neko drugi ukaže na nešto što ne želimo da čujemo, prirodna reakcija je odbrana, čak i ako u onome što ta osoba govori postoji deo istine.

Šta predstavlja prvi korak?

Izlazak iz začaranog kruga poricanja ne mora da počne velikom odlukom. Ponekad počinje sa malim priznanjem: "Možda ipak postoji problem". Od tog trenutka je moguće da se potraži drugo mišljenje, razgovara sa lekarom, terapeutom ili osobom kojoj verujemo, pokušaj da problem sagledamo bez potrebe da ga odmah rešimo.

Saveti stručnjaka su da osoba koja prepozna poricanje kod sebe potraži podršku i spoljašnju perspektivu. Razgovor sa stručnom osobom pomaže da se odvoje činjenice od straha i da se napravi konkretan plan za promenu.

Međutim, kada poricanje prepoznamo kod nekoga drugog, pristup zahteva još više opreza, kako kažu. Nije naš posao da drugu osobu "nateramo da progleda". Ako situacija nije opasna, korisniji je miran razgovor bez optuživanja: reći šta primećujemo, objasniti kako to utiče na nas i ostaviti drugoj osobi prostor da sama razmisli.

Jer ponekad je poricanje način da preživimo ono za šta još nemamo dovoljno snage. Ali kada je steknemo, isti taj mehanizam više nam nije potreban. Tada počinje nešto mnogo važnije od priznanja da smo bili u zabludi: počinje mogućnost da nešto promenimo.

Foto: Prevencija kao garancija

(EUpravo zato/Harvard Health)