Direktorka UNICEF-a za EUpravo zato: Deca treba da budu u središtu svih odluka koje Srbija donosi

Gotovo svako drugo dete u Srbiji uzrasta od jedne do 14 godina izloženo je nasilnom disciplinovanju u porodici, dok su deca iz romskih naselja i najsiromašnijih domaćinstava suočena sa još većim rizicima i nejednakim mogućnostima za odrastanje. Povodom Svetskog dana deteta, o alarmantnim rezultatima istraživanja MICS 7, upozorenjima iz Izveštaja Evropske komisije i neophodnim promenama u sistemu zaštite dece razgovarali smo sa Kristinom de Brojn, direktorkom UNICEF-a u Srbiji Dodajte EUpravo zato u vaš Google izbor
Foto: Shutterstock

Detinjstvo ne bi smelo da zavisi od toga u kakvoj porodici je dete rođeno, koliko njegovi roditelji zarađuju ili u kom delu zemlje odrasta. Ipak, stvarnost pokazuje da deca u Srbiji nemaju jednake mogućnosti, a razlike su naročito vidljive među porodicama koje žive u siromaštvu i drugim oblicima socijalne ugroženosti.

Položaj dece i ostvarivanje njihovih prava predstavljaju jedno od važnih merila napretka svakog društva. 

U najnovijem Izveštaju Evropske komisije o napretku Srbije ukazano je na pomake u pojedinim oblastima, ali i na izazove koji i dalje zahtevaju ozbiljnu pažnju institucija. Da napredak postoji, ali da mnoga deca i dalje nemaju jednake uslove za odrastanje, potvrđuju i rezultati Istraživanja višestrukih pokazatelja za 2025. godinu (MICS 7).

Srbija je ostvarila pomake u povećanju obuhvata dece predškolskim obrazovanjem i ranom započinjanju dojenja. Međutim, značajne razlike i dalje postoje između dece iz različitih društvenih i ekonomskih sredina, posebno kada je reč o najugroženijim porodicama, dok u oblasti nasilnog disciplinovanja dece nije zabeležen očekivani napredak.

Povodom Svetskog dana deteta, koji se obeležava 20. novembra, razgovarali smo sa Kristinom de Brojn, direktorkom UNICEF-a u Srbiji, o nalazima evropskog izveštaja i istraživanja MICS 7, položaju dece u našoj zemlji, problemima koji još čekaju rešenje i odgovornosti institucija da svakom detetu obezbede bezbedno detinjstvo, zaštitu i jednake mogućnosti za razvoj.

Jer stvarni napredak jednog društva ne ogleda se samo u usvojenim strategijama i statističkim pokazateljima, već pre svega u tome koliko uspeva da zaštiti decu i obezbedi da nijedno od njih ne bude izostavljeno.

Srbija je ostvarila napredak u pojedinim oblastima, poput obuhvata dece predškolskim obrazovanjem i ranog započinjanja dojenja, ali rezultati MICS 7 istraživanja pokazuju da je čak 49 odsto dece uzrasta od jedne do 14 godina izloženo nasilnom disciplinovanju u porodici. U romskim naseljima taj procenat dostiže 65 odsto, a značajnijeg pomaka u ovoj oblasti nema još od 2014. godine.

Šta država mora hitno da promeni kako bi svako dete odrastalo u bezbednom okruženju?

Podatak da je gotovo svako drugo dete u Srbiji izloženo nasilnom disciplinovanju u porodici ozbiljno zabrinjava, posebno imajući u vidu da je napredak u ovoj oblasti i dalje veoma ograničen. To pokazuje da dosadašnje mere nisu bile dovoljne i da je potrebno odlučnije pristupiti prevenciji i sprečavanju nasilja nad decom, bilo da se nasilje dešava u porodici, školi, na javnim mestima ili u digitalnom okruženju.

Kristina de Brojn Foto: UNICEF Srbija/Pančić

Jedan od važnih koraka jeste izričita zakonska zabrana telesnog kažnjavanja dece. Međutim, sam zakon nije dovoljan. Roditeljima je potrebna podrška da usvoje nenasilne načine vaspitanja, posebno kada se suočavaju sa stresom, siromaštvom ili drugim izazovima. Podržavajuće porodično okruženje jedan je od najvažnijih faktora zaštite dece od nasilja. Zato UNICEF sarađuje sa nacionalnim institucijama na širenju programa podrške roditeljstvu i promovisanju pozitivnih, nenasilnih načina vaspitanja. Više od 1.000 stručnjaka iz oblasti zdravstva, obrazovanja i socijalne zaštite već je prošlo obuke kako bi mogli da pruže ovakvu podršku roditeljima. Važno je da ovi programi budu dostupni porodicama širom Srbije, posebno onima koje se suočavaju sa najvećim teškoćama.

Istovremeno, institucije moraju da prepoznaju prve znake nasilja i pravovremeno reaguju, pre nego što ono ostavi ozbiljne posledice po dete. Za to su neophodni bolja saradnja zdravstvenih i obrazovnih ustanova, centara za socijalni rad i policije, kao i jasne procedure i odgovornosti svih koji učestvuju u zaštiti dece.

Nasilje nije neizbežan deo detinjstva. Kada je gotovo svako drugo dete izloženo nasilnom disciplinovanju u porodici, zabrinutost moraju da prate konkretne mere. Srbija zna šta je potrebno učiniti. Sada je najvažnije da se te mere sprovedu, da se za njih obezbede finansijska sredstva i da postoji odgovornost za rezultate.

"Strategija ima smisla samo ako se njenim sprovođenjem nešto zaista promeni u životu dece i porodica - ako je dete bezbednije, ako porodica dobije potrebnu podršku ili ako mlada osoba može da se nada boljoj budućnosti."

Program prevencije i zaštite dece od nasilja za period 2026-2030. godine predstavlja važan korak ka boljoj saradnji različitih sektora. UNICEF je pružio stručnu podršku Ministarstvu za brigu o porodici i demografiju i međusektorskoj radnoj grupi u izradi Programa i pratećeg Akcionog plana. U taj proces bila su uključena i deca i mladi, kako bi se čula njihova iskustva i mišljenja. Sada je važno da Program bude usvojen kako bi predviđene mere mogle da se sprovedu u praksi.

Evropska komisija je u Izveštaju o Srbiji za 2026. godinu ukazala na to da naša zemlja i dalje nema odgovarajući strateški dokument za prava deteta, da se kasni sa usvajanjem strategije za sprečavanje nasilja nad decom i da je neophodno unaprediti sistem njihove zaštite. Posebno se ističe potreba za izričitom zabranom telesnog kažnjavanja dece u porodici. Kada se ovi nalazi uporede sa rezultatima MICS 7, stiče se utisak da problemi nisu samo socijalne i ekonomske prirode već i sistemski.

Koje bi konkretne korake država trebalo da preduzme kako bi unapredila zaštitu i ostvarivanje prava deteta i obezbedila da ona budu u središtu javnih politika i na koji način UNICEF može dodatno da podrži Srbiju u sprovođenju neophodnih reformi i jačanju sistema zaštite dece?

Posetite EUmeter, platformu za praćenje napretka i procenu nivoa pripremljenosti Republike Srbije i ostalih zemalja kandidata u procesu pristupanja Evropskoj uniji.

Izveštaj Evropske komisije ukazuje na nedostatke u zaštiti prava deteta, posebno kada je reč o primeni propisa i radu nadležnih institucija. Rezultati MICS 7 pružaju dodatni uvid u položaj dece i porodica, uključujući oblasti u kojima godinama nema značajnijeg napretka. Zajedno, ovi nalazi pokazuju koliko je važno ubrzati reforme i unaprediti sprovođenje postojećih propisa i politika.

Srbija zna šta je deci potrebno. Izazov je da se preuzete obaveze sprovedu u praksi. Vidim tri prioriteta: jasan i usklađen okvir za ostvarivanje prava deteta, odgovarajuće i transparentno finansiranje iz javnih sredstava i jasnu odgovornost za postignute rezultate, uključujući i na lokalnom nivou.

ALARMANTNI PODACI: Svako drugo dete izloženo nasilju u porodici

49 odsto dece uzrasta od jedne do 14 godina u Srbiji izloženo je nasilnom disciplinovanju u porodici.

65 odsto dece u romskim naseljima suočava se sa nasilnim disciplinovanjem.

17 na 1.000 živorođenih iznosi stopa smrtnosti odojčadi u romskim naseljima, u poređenju sa osam u prethodnom istraživanju.

56,3 odsto dece uzrasta od 24 do 35 meseci u romskim naseljima prima sve preporučene vakcine.

6 odsto adolescenata i mladih uzrasta od 15 do 24 godine prijavilo je simptome depresije ili anksioznosti.

Samo sedam odsto mladih koji prijavljuju simptome depresije ili anksioznosti razgovaralo je sa stručnim licem.

300 muškaraca godišnje, prema podacima navedenim u istraživanju, koristi roditeljsko odsustvo u Srbiji.

Jedan od prioriteta jeste jačanje institucionalnog okvira za ostvarivanje prava deteta i dosledna primena postojećih zakona i politika. To zahteva jasnije definisane odgovornosti, bolju saradnju institucija na nacionalnom i lokalnom nivou i odgovarajuća sredstva iz javnih budžeta. Jednako je važno pratiti rezultate kako bi ove mere dovele do konkretnih poboljšanja u životima dece i njihovih porodica.

Obrazovanje je jedna od oblasti u kojima je Srbija ostvarila važan napredak, posebno u povećanju obuhvata dece predškolskim obrazovanjem i razvoju inkluzivnog obrazovanja. Uz podršku UNICEF-a i Svetske banke, Srbija je uvela savremene Osnove programa predškolskog vaspitanja i obrazovanja "Godine uzleta". Inkluzivno obrazovanje unapređeno je i kroz podršku nastavnicima i školama.

Ipak, rezultati PISA testiranja i MICS 7 istraživanja pokazuju da su potrebni dodatni napori kako bi se unapredili kvalitet i pravednost obrazovanja. Potrebno je dalje unapređivati mehanizme podrške školama i nastavnicima, obezbediti dostupnost dodatne podrške učenicima, kao i poboljšati kvalitet znanja koja učenici stiču.

Javno finansiranje ima ključnu ulogu u sprovođenju ovih prioriteta. UNICEF je sa Narodnom skupštinom i drugim partnerima radio na unapređenju budžetiranja usmerenog na prava deteta, dok su pojedine lokalne samouprave unapredile planiranje ulaganja u rani razvoj dece i podršku roditeljstvu. Ovu praksu treba proširiti kako bi se javna sredstva koristila efikasnije i kako bi podrška stigla do dece i porodica kojima je najpotrebnija.

Ove godine UNICEF obeležava 80 godina rada za decu, kako širom sveta, tako i u Srbiji. Tokom ovih osam decenija menjali su se izazovi sa kojima se deca suočavaju, ali je naša posvećenost njihovim pravima ostala ista.

Kroz Program saradnje za period 2026-2030. godine nastavićemo da pružamo stručnu podršku Srbiji u oblastima ranog razvoja, obrazovanja, zaštite dece i podrške adolescentima, kao i pravičnijeg i efikasnijeg javnog finansiranja za decu. Nastavićemo i da radimo na tome da uspešni pristupi postanu deo redovnog rada i finansiranja nadležnih institucija, kako bi deca i porodice dugoročno imale koristi od njih.

Posebno zabrinjavaju podaci o položaju dece u romskim naseljima. Smrtnost odojčadi porasla je sa osam na 17 na 1.000 živorođenih, dok potpunu imunizaciju prima svega 56,3 odsto dece uzrasta od 24 do 35 meseci. Istovremeno, siromaštvo je tri puta zastupljenije u seoskim i vangradskim sredinama nego u gradskim.

Foto: UNICEF Srbija/Pančić

Kako je moguće da šanse za zdravlje, razvoj i preživljavanje deteta toliko zavise od mesta u kojem je rođeno i socijalnog položaja njegove porodice i koje konkretne mere mogu da smanje ove nejednakosti?

Svako dete ima pravo na opstanak, zdravo odrastanje i mogućnost da razvije sve svoje potencijale. Ipak, u Srbiji mogućnosti koje dete ima i dalje mogu da zavise od toga gde je rođeno i u kakvim uslovima njegova porodica živi. Rezultati MICS 7 pokazuju da deca koja odrastaju u siromaštvu, ruralnim sredinama i romskim naseljima nailaze na veće prepreke u pristupu zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju i drugim osnovnim uslugama.

Posebno zabrinjava povećanje stope smrtnosti odojčadi u romskim naseljima, sa osam na 17 smrtnih slučajeva na 1.000 živorođene dece. Razloge za ovo povećanje potrebno je dodatno ispitati, ali znamo da je zdravlje dece, naročito u najranijem uzrastu, usko povezano sa uslovima u kojima odrastaju, siromaštvom i mogućnošću da na vreme dobiju potrebnu zdravstvenu zaštitu.

Zato je neophodno dodatno ojačati zdravstvenu zaštitu trudnica, porodilja i male dece, posebno iz najosetljivijih porodica. Početkom ove godine Ministarstvo zdravlja je, uz podršku UNICEF-a, izdalo novi vodič za zdravstvenu zaštitu žena tokom trudnoće, sa posebnim naglaskom na rano prepoznavanje rizika. Važnu ulogu imaju i patronažne sestre, a UNICEF podržava unapređenje njihovog rada, naročito kada je reč o pružanju pomoći porodicama kojima je podrška najpotrebnija.

Potrebna su i dalja ulaganja u zdravstveni kadar i opremu kako bi kvalitetna zdravstvena zaštita bila dostupna porodicama u svim delovima Srbije. Važno je i povećati obuhvat dece pravovremenom i potpunom imunizacijom.

Međutim, samo zdravstvene mere nisu dovoljne da bi se smanjile nejednakosti sa kojima se deca suočavaju. MICS 7 pokazuje da je 52 odsto stanovništva u romskim naseljima iskusilo umerenu ili tešku nesigurnost u pogledu dostupnosti hrane, u poređenju sa osam odsto na nacionalnom nivou. Smanjivanje ovih razlika zahteva delotvornije mere socijalne zaštite, veću dostupnost kvalitetnog predškolskog obrazovanja i bolju saradnju zdravstvenih, obrazovnih i socijalnih službi na lokalnom nivou. 

Posebnu pažnju treba posvetiti i položaju devojčica u romskim naseljima. Prema MICS 7 podacima, 44 odsto žena uzrasta od 20 do 24 godine iz romskih naselja stupilo je u brak pre navršene 18. godine, a 11 odsto pre 15. godine. Dečji brakovi su štetna praksa povezana sa siromaštvom, diskriminacijom i rodnom neravnopravnošću, a ne pitanje romske kulture ili tradicije. UNICEF, zajedno sa ženskim romskim organizacijama i drugim partnerima, zagovara potpunu zakonsku zabranu dečjih brakova i bolju zaštitu devojčica. Svaka devojčica treba da ima priliku da nastavi školovanje i samostalno odlučuje o svojoj
budućnosti.

Pravovremena podrška deci i porodicama takođe je važna za smanjivanje nejednakosti. Uz podršku UNICEF-a i partnera, usluge porodično orijentisanih ranih intervencija za decu sa razvojnim teškoćama i smetnjama proširene su na 80 odsto okruga u Srbiji. Ovakav pristup omogućava deci i roditeljima da dobiju pravovremenu i koordinisanu podršku stručnjaka iz različitih oblasti.

Potrebno je dalje jačati stručne kapacitete kako bi deca i porodice mogli da dobiju podršku koja im je potrebna, bez obzira na to gde žive i u kakvim uslovima odrastaju.

MICS 7 ukazuje i na nove izazove, među kojima su energetsko siromaštvo, nedostatak hrane i mentalno zdravlje mladih. Šest odsto adolescenata i mladih uzrasta od 15 do 24 godine prijavilo je simptome depresije ili anksioznosti, a kod čak 77 odsto njih ti simptomi utiču na svakodnevne aktivnosti i odnose.

Da li zdravstveni i obrazovni sistem u Srbiji imaju dovoljno kapaciteta da prepoznaju ove probleme i pruže adekvatnu podršku mladima i šta je potrebno promeniti kako mentalno zdravlje dece i adolescenata ne bi ostalo na margini javnih politika?

Rezultati MICS 7 ukazuju na potrebu da se mentalnom zdravlju mladih posveti više pažnje. Na nacionalnom nivou, šest odsto adolescenata i mladih uzrasta od 15 do 24 godine prijavilo je simptome depresije ili anksioznosti, dok je u romskim naseljima taj procenat iznosio 14 odsto. Među mladima koji su prijavili ove simptome, čak 77 odsto na nacionalnom nivou navelo je da im oni otežavaju svakodnevno funkcionisanje i utiču na odnose sa drugima.

Posebno zabrinjava to što se veoma mali broj mladih obraća stručnjacima za pomoć. Među onima koji su prijavili simptome, svega sedam odsto na nacionalnom nivou razgovaralo je sa stručnim licem, a u romskim naseljima samo dva odsto. To znači da mladi iz romskih naselja češće prijavljuju simptome depresije ili anksioznosti, ali se znatno ređe obraćaju za stručnu pomoć.

Jedan od najvećih izazova jeste nedovoljan broj stručnjaka i neujednačena dostupnost usluga, posebno izvan većih gradova. Potrebno je ojačati ulogu domova zdravlja u ranom prepoznavanju teškoća u oblasti mentalnog zdravlja i unaprediti saradnju zdravstvenog i obrazovnog sistema sa sistemom socijalne zaštite. Škole takođe imaju važnu ulogu. To podrazumeva jačanje stručnih službi u školama, podršku nastavnicima i širenje programa prevencije i vršnjačke podrške koji su dali dobre rezultate. Mladi treba da dobiju pomoć čim se pojave prve teškoće, a ne tek kada problemi postanu ozbiljniji.

U ovoj oblasti već je ostvaren određeni napredak. Uz podršku UNICEF-a, šest ministarstava usaglasilo je zajednički pristup mentalnom zdravlju dece i mladih, a u pojedinim lokalnim samoupravama uspostavljeni su mehanizmi podrške. Kroz programe koje je UNICEF podržao, oko 15.000 mladih dobilo je informacije o tome gde mogu da potraže pomoć, dok je više od 2.000 učestvovalo u aktivnostima vršnjačke podrške.

Ova iskustva predstavljaju osnovu za širenje podrške na druge delove zemlje, uz dovoljno stručnjaka i stabilno finansiranje iz javnih sredstava. Mladima je još teže da potraže pomoć kada se suočavaju sa siromaštvom, nasiljem, diskriminacijom ili strahom od osude. Zato je važno da učestvuju u osmišljavanju programa i usluga, kako bi se njihova iskustva i potrebe uzele u obzir.

Podrška u oblasti mentalnog zdravlja treba da bude dostupna na vreme, u sredinama u kojima mladi žive i školuju se, i bez stigmatizacije. Nijedna mlada osoba ne bi trebalo da čeka da njene teškoće prerastu u krizu da bi dobila pomoć.

Evropska komisija upozorava i na nedovoljno razvijen proces deinstitucionalizacije, odnosno činjenicu da Srbija još ne sprovodi u potpunosti zabranu smeštanja dece mlađe od tri godine u ustanove socijalne zaštite.

Koliko smo daleko od sistema u kojem svako dete, uključujući decu sa smetnjama u razvoju, ima mogućnost da odrasta u porodičnom okruženju?

Svako dete treba da ima priliku da odrasta u porodičnom okruženju. Zato je bitno pružiti porodicama odgovarajuću podršku kako bi deca mogla da odrastaju sa svojim roditeljima kad god je to u njihovom najboljem interesu. 

Srbija je ostvarila napredak u razvoju hraniteljstva i relativno mali broj dece nalazi se na institucionalnom smeštaju. Ipak, i dalje postoje izazovi, posebno kada je reč o deci sa smetnjama u razvoju, koja čine najveću grupu dece u velikim ustanovama za smeštaj. Takođe, zabrana smeštaja dece mlađe od tri godine u ustanove socijalne zaštite još se ne sprovodi u potpunosti.

Dalji napredak zavisi od razvoja usluga koje omogućavaju porodicama da brinu o svojoj deci, posebno kada se suočavaju sa krizom ili imaju dete sa smetnjama u razvoju. Za decu koja privremeno ne mogu da ostanu sa roditeljima potrebno je obezbediti odgovarajući porodični smeštaj, uključujući specijalizovano hraniteljstvo za decu kojoj je potrebna dodatna podrška. UNICEF već godinama podržava Srbiju u jačanju usluga koje pomažu da se spreči izmeštanje dece iz porodica, kao i u unapređenju hraniteljstva.

Važno je i nastaviti razvoj usluga podrške porodicama, između ostalog kroz transformaciju postojećih ustanova za smeštaj dece u centre za decu, mlade i porodicu. Ovi centri bi pružali podršku porodicama u lokalnim zajednicama i time doprinosili smanjivanju potrebe za institucionalnim smeštajem.

Nijedno dete ne bi trebalo da odrasta u ustanovi samo zato što ima smetnje u razvoju ili zato što njegova porodica nema podršku koja joj je potrebna da brine o njemu.

Povodom Svetskog dana deteta, koja bi bila vaša najvažnija poruka donosiocima odluka u Srbiji, šta bi do narednog 20. novembra moralo konkretno da se promeni da bismo mogli da govorimo o stvarnom napretku u zaštiti prava i unapređenju života dece?

Moja poruka je jednostavna: deca treba da budu u središtu svih odluka koje Srbija danas donosi.

Volela bih da do narednog Svetskog dana deteta vidimo merljiv napredak u tri oblasti: da manje dece bude izloženo nasilju, da više dece i porodica kojima je podrška najpotrebnija dobije kvalitetne usluge u svojim lokalnim zajednicama i da se poveća ulaganje javnih sredstava u decu.

Srbija već ima mnogo potrebnih podataka, stručnog znanja i rešenja. Sada je važno da  preuzete obaveze pretoče u konkretne rezultate. Strategija ima smisla samo ako se njenim sprovođenjem nešto zaista promeni u životu dece i porodica, ako je dete bezbednije, ako porodica dobije potrebnu podršku ili ako mlada osoba može da se nada boljoj budućnosti.

(EUpravo zato)