Stela (36) je od svoje 12. godine zaljubljena u Bobana, poznatog muzičara sa Balkana. Dok sa porodicom živi u malom stanu na periferiji Temišvara, svakodnevno sanjari o ovom čoveku, a ta zaljubljenost, ili bolje reći opsesija, verovatno je jedina stvar koja je održava u njenom jednoličnom životu.
Uz to, 2008. je godina i Rumunija se nalazi na prekretnici. Ekonomska situacija nije povoljna iako zemlja pronalazi novu nadu ulaskom u Evropsku uniju.
Kada Stela upozna Veru, jednu od Bobanovih navodnih ljubavnica, ona ne samo da joj obećava da će je upoznati sa njenim idolom, već i da će joj pomoći da pobegne od siromaštva... Tada će uslediti čitav niz Stelinih komičnih i pomalo bizarnih susreta i poslovnih poduhvata.
Tako bi ukratko mogla da se opiše radnja nagrađivanog filma Ivane Mladenović "Sorella di Clausura" koji ove nedelje stiže u naše bioskope. Film je komičan, zabavan, realan, a mnogi bi ga nazvali i provokativnim. Lik Stele čak kod pojedinih gledalaca izaziva i određenu nelagodnost.
Srpsko-rumunska rediteljka je scenario napisala zajedno sa Adrijanom Skjopom i Momirom Miloševićem. Priča je delimično inspirisana neobjavljenim memoarima "Najduži san" Lilijane Pelić (Pelici), a Ivana je film posvetila svojoj tragično nastradaloj prijateljici, muzičarki Anki Pop, koja je bila inspiracija za lik Vere.
Kako ističe sama rediteljka, koja je inspiraciju crpela iz crnog talasa jugoslovenskog filma, "Sorella di Clausura" predstavlja priču o igri između stvarnosti i snova. Iako u svojoj srži tragičan, film je, pre svega, empatična parodija na romantične melodrame.
U glavnoj ulozi je Katja Paskariju, zvezda svojevremenog pobednika Berlinala "Baksuzni seks ili luda pornografija" ("Bad Luck Banging or Loony Porn"), filma koji je takođe privukao veliku pažnju.
Inače, naslov filma "Sorella di Clausura" odnosi se na hor italijanskih monahinja koje su se zavetovale na klauzuru i ćutanje i samo jednom godišnje pevaju.
Od četvrtka, 23. aprila je na repertoaru sledećih bioskopa: Tuckwood Cineplex, Art bioskop Kolarac, Cineplexx Ušće, Abazija Palić, Kulturni centar Novog Sada (od 25. aprila), Centar za kulturu Lazarevac (26. 4), Studentski kulturni centar Kragujevac (26.4)...
Režija: Ivana Mladenović
Scenario: Ivana Mladenović, Adrian Schiop, Momir Milošević
Zemlja: Rumunija, Srbija, Italija, Španija
Godina: 2025.
Žanr: romantična melodrama
Trajanje: 107’
Jezik: rumunski, srpski, engleski
Uloge: Katia Pascariu, Cendana Trifan, Miodrag Mladenović, Arnold Kelsch, Cătălin Dordea, Adrian Radu
Produkcija: microFILM, Dunav 84, Nightswim, Boogaloo
O filmu, ulogama koje se nude glumicama i predrasudama smo razgovarali sa glumicom Katjom Paskariju, koja tumači lik Stele.
Kako ste doživeli Stelin lik? Ona na početku može delovati kao neka gubitnica, ali to nije baš tako. Kako je njen lik uticao na vas lično?
Nikada je nisam doživela kao gubitnicu, možda pre kao osobu koja se nalazi u nepravednim društvenim okolnostima ili upada u nesrećne situacije, što je zapravo čini još većim pobednikom. Način na koji stavlja sebe na prvo mesto u odnosu na druge i način na koji stvara sopstvenu dramu kao glavni narativ daje joj moć. Poštujem je, razumem je čak i kada se ne slažem s njom, zavidim joj na hrabrosti i besu.
Zašto ste želeli da sarađujete baš sa Ivanom Mladenović? Koji aspekti njenog rada su vas najviše privukli?
Njen celokupan rad, njena ličnost i njeni javni stavovi o filmovima i društvu. Mislim da sam prvo gledala "Vojnike", a pošto sam prethodno pročitala knjigu, bila sam dvostruko impresionirana filmom - bio je izuzetan iz mnogo razloga, a ona je uspela u svojoj zamisli, a da ne ostane u senci uzvišenosti knjige. I obrnuto. Tako da je dugo bila na mojoj listi ljudi sa kojima sam želela da sarađujem.
Na koje načine ekonomska situacija oblikuje Stelinu ličnost i njen izraz slobode?
Na isti način kao što utiče na sve ljude, ekonomija u velikoj meri oblikuje naše živote, a naš društveni položaj u velikoj meri zavisi od nje. Ali ono što nju čini posebnom jeste način na koji bira da se suprotstavi, manje ili više svesno, životu koji joj je dat. To je njena snažna osobina koju sam pokušala da naglasim.
Kako biste opisali današnju pozorišnu i filmsku scenu u Rumuniji, posebno iz perspektive uloga koje se nude glumicama? U jednom intervjuu pomenuli ste da je rumunsko pozorište uglavnom vrlo tradicionalno i konzervativno. U tom smislu, kako je film "Sorella di Clausura" doneo osveženje?
Mi postajemo sve konzervativnije društvo, prateći trendove koji nas okružuju, a ono što se dešava u našoj mejnstrim kulturi je veoma važno pošto, poput barometra, pokazuje tačno stanje u kome se nalazimo. Srećom, i dalje imamo slobodnu nezavisnu umetničku scenu, veoma aktivnu, ali i veoma umornu od stalne borbe uz sve manja i manja sredstva. Kako kažu, u ekonomskoj krizi se prvo smanjuju izdvajanja za kulturu. Filmska industrija u Rumuniji je manja, a autorski filmovi su, iako su retki, uglavnom su vrlo kvalitetni. Poslednjih godina najznačajniji filmovi ovog žanra fokusirani su na ženske likove, što je veoma pozitivno, u društvenom i profesionalnom smislu. "Sorella" ide i dalje od toga jer donosi ženske likove koji možda mogu da se dožive kao neprivlačni ili kao loši uzori, a upravo to naš film čini pankerskim i hrabrim. Jedni ga teško prihvataju, a za druge je pravi užitak.
U našem regionu, svaki oblik golotinje i priče o (ženskoj) seksualnosti u filmu i dalje se često doživljavaju kao tabu, ili kao nešto isključivo provokativno ili vulgarno. Kako vi pristupate toj temi i kako oblikujete takve scene?
Da, to je i dalje tabu, nažalost. Licemerje i lažna skromnost u našim društvima su na veoma visokom nivou. Nemam problem s tim ako razumem zašto je moja golotinja potrebna, i zapravo uživam u tome da kao glumica učinim nešto provokativno, jer privatno nisam takva. Ali moram da budem sigurna da sam u bezbednom i zdravom radnom okruženju, da verujem timu, kao i oni meni, i da razumem da su telo i neverbalna komunikacija podjednako važni, ako ne i važniji, od govornog jezika.
U filmu "Bad Luck Banging or Loony Porn", nastavnici koju tumačite, narod "sudi". Da li filmove koji pomeraju granice i otvaraju važna pitanja takođe čeka slična sudbina, da ih publika osuđuje? Posle takvih uloga, da li se često susrećete sa sličnim predrasudama gledalaca?
Moj kratak odgovor je: da. Osuđivanje je vrlo zabavan sport kojim se svi bave, a sa internetom i društvenim mrežama to je na još većem nivou nego ranije. Svi želimo da budemo viđeni i da se o nama govori, želimo da svojim radom, bilo u filmu ili pozorištu, pokrećemo teme, želimo reakcije i svesni smo da neke od njih mogu biti vrlo provokativne. Suština je da to radite bez izgovora i izvinjavanja, i sa najboljim umetničkim sposobnostima, kako bi ljudi zastali, pogledali i zatim razgovarali. Mislim da im ne treba dopustiti da skrenu pogled! Ne marim mnogo za mišljenje drugih o meni kao glumici ili kao ženi, jer sam dostigla godine i nivo samopouzdanja i sigurnosti kada me to jednostavno ne zanima, zahvaljujući prijateljima, porodici i kolegama. Potrebne su mi samo javne platforme na kojima možemo da budemo vidljive i da se naš glas čuje.
(EUpravo zato)