U zemljama sa složenim društvenim strukturama, gde postoje etničke, verske ili političke podele, pronalaženje stabilnog i funkcionalnog političkog sistema predstavlja ogroman izazov.
Jedan od poznatih primera iz Evrope jeste Kipar, koji je razvio sistem vlasti poznat kao "kiparski model", koji pokazuje kako se mir i politička stabilnost mogu održati kroz institucionalizovani kompromis i ravnotežu među grupama, čak i u konfliktom pogođenim društvima.
Ipak, godinama unazad slušamo "za" i "protiv" njegove primene na Zapadnom Balkanu.
Šta je kiparski model?
Kipar je formalno postao član Evropske unije 1. maja 2004. godine, pri čemu je celo ostrvo primljeno u članstvo. Međutim, zbog podele ostrva od 1974. godine, kada je turska vojska zauzela severni deo nakon pokušaja državnog udara u cilju pripajanja Grčkoj, zakoni EU praktično su se primenjivali samo na jugu, pod kontrolom međunarodno priznate Republike Kipar. Na severu, gde se nalazi samoproglašena Turska Republika Severni Kipar, koja nije priznata od strane međunarodne zajednice osim Turske, primena zakona EU bila je suspendovana.
Evropski ugovori predviđaju da se "acquis communautaire" može suspendovati u oblastima nad kojima država članica nema kontrolu, pa je tako formalno celo ostrvo deo EU, ali u praksi EU pravila funkcionišu samo na jugu. Građani severnog Kipra koji imaju državljanstvo Republike Kipar i dalje su državljani EU i uživaju prava EU, ali institucije EU ne deluju na tom delu ostrva dok se političko pitanje ne reši.
U političkom smislu, kiparski model je način organizovanja države tako da dve dominantne zajednice, grčki Kiprani i turski Kiprani, ravnopravno učestvuju u donošenju odluka. Sistem je osmišljen da nijedna strana ne može samostalno donositi odluke koje bi ugrozile prava druge strane, čime se smanjuje rizik od konflikta i tenzija.
Ključne karakteristike kiparskog modela su ravnopravna podela vlasti (predsednik, premijer i ministarstva se dele između etničkih ili političkih zajednica, tako da svaka ima garantovano mesto u upravljanju državom); saglasnost za ključne odluke (nijedna grupa ne može samostalno donositi odluke koje bi mogle štetiti drugoj); uloga kompromisa (politika se temelji na dogovoru i međusobnom poštovanju interesa različitih grupa, što smanjuje rizik od sukoba i jača stabilnost društva).
Iako ovakav pristup može usporiti donošenje odluka, on pruža dugoročnu stabilnost i poverenje među zajednicama. Kiparski model je posebno koristan u društvima koja su istorijski podeljena ili su u prošlosti imala sukobe između različitih zajednica.
Zašto je kiparski model značajan za Balkan?
Na Balkanu, gde su političke i etničke podele deo svakodnevnog života, kiparski model može biti inspiracija kako postići stabilnost kroz institucionalizovani kompromis.
Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, ona već ima mehanizam zajedničkog odlučivanja (tzv. konsocijacijski sistem) u kojem tri konstitutivne nacije formalno učestvuju u vlasti, Predsedništvu i Parlamentu.
Kiparski model može poslužiti kao primer kako institucionalni kompromis može stabilizovati politiku i smanjiti napetosti između entiteta i naroda. Međutim, glavni izazov je kako kombinovati inkluziju svih grupa sa efikasnim donošenjem odluka, jer previše blokada može usporiti rad države.
U Srbiji je nešto drugačija situacija, jer ne postoji konsocijacijski sistem, ali principi kiparskog modela mogu biti primenjeni u zaštiti prava manjina i u decentralizaciji lokalne vlasti.
To bi značilo formalno uključivanje manjina u odlučivanje može smanjiti tenzije i povećati poverenje građana u institucije, posebno u multietničkim oblastima i regionima sa specifičnim autonomijama.
Iako su smanjenje tenzija i inkluzivno donošenje odluka, gde svi akteri imaju realnu moć, prednosti, ovaj model ima i velike mane, upozoravaju stručnjaci.
Proces donošenja odluka može biti spor, jer je potreban kompromis svih strana, sistem može dovesti do institucionalne paralize ako strane ne uspevaju da postignu dogovor, a primena u drugačijim društvima, poput Srbije, zahteva prilagođavanje lokalnim političkim i društvenim okolnostima.
I predsednik Srbije, Aleksandar Vučić, odbacio je kiparski model kao prihvatljivo rešenje koje bi se moglo primeniti na kosovskom pitanju, rekavši da bi to značilo da "stanje ostaje zamrznuto sledećih 100 ili čak 200 godina".
Prema oceni stručnjaka i poznavaoca političkih prilika, tzv. "kiparski model" razvijen je kao način da reši složenu situaciju na Kipru. Ideja je bila da se ostrvo, iako podeljeno između kiparskih Grka i Turaka, može uključiti u EU kao jedinstvena država.
Evropski pristup ovde polazi od principa da je Kipar jedna država, čak i ako vlasti ne kontrolišu ceo njen teritorij, što omogućava formalno članstvo dok se političko pitanje razgraničenja još rešava. Model funkcioniše jer sve strane u EU priznaju Kipar kao celovitu državu, iako su određeni delovi pod faktičkom kontrolom druge zajednice.
Međutim, situacija sa Kosovom je drugačija. Dok je Kipar međunarodno priznata država i članica UN i EU, iako EU zakoni praktično funkcionišu samo na jugu zbog kontrole nad teritorijom, ipak je priznata. Što se Kosova tiče, ono je 2008. godine jednoglasno proglasilo nezavisnost, ali nije međunarodno priznato. Neke države članice EU ga priznaju, dok druge (poput Španije, Slovačke, Kipra, Rumunije) ne. To znači da EU ne može jednostavno primeniti svoje zakone na teritoriji Kosova, jer EU nema konsenzus da je Kosovo suverena država članica.
Dakle, kiparski model je specifično rešenje koje funkcioniše samo u kontekstu gde postoji zajednički konsenzus o državnosti, čak i podeljenoj teritorijalno.
(Ne)uspešne primene kiparskog modela u Evropi
Belgija - Konsocijacijski elementi su vidljivi u deljenju vlasti između Flamanske i Valonske zajednice. Ključne funkcije i zakoni često se donose kroz kompromis između regiona i jezičkih zajednica.
Rezultat - politička stabilnost i mir među zajednicama, iako ponekad dolazi do dugih perioda bez formiranja vlade.
Švajcarska - njihov model omogućava inkluziju različitih jezičkih i kulturnih zajednica kroz sistem kolektivnog predsedništva i proporcionalne reprezentacije u vlasti. Rezultat - dugoročna politička stabilnost i visok nivo poverenja građana u institucije.
Međutim, tu su i države gde su se pokušaji primene kiparskog modela završile bezuspešno i doneli velike probleme i nestabilnost.
Makedonija (Severna Makedonija) - pre 2001. godine, pokušaji da se institucionalizuje inkluzivna podela vlasti između etničkih Albanaca i Makedonaca su bili ograničeni.
Rezultat: etnički konflikti su eskalirali, što je dovelo do Ohridskog sporazuma (koji je kasnije formalizovao inkluziju).
Bosna i Hercegovina (u prvoj fazi posle rata) - konsocijacijski principi su uvedeni kroz Dejtonski sporazum, ali prvobitna implementacija bila je ograničena i često je izazivala blokade.
Rezultat - sistem je uspešno očuvao mir, ali politika je često paralizovana zbog previše institucionalnih blokada.
Kosovo (raniji pokušaji inkluzije manjina) - pokušaji da se srpska manjina institucionalno uključi u vlast kroz specijalne institucije nisu uvek funkcionisali.
Razlog - slabo poverenje između zajednica i nedovoljna institucionalna snaga da se garantuje participacija.
Od čega zavisi uspeh?
Uspeh kiparskog ili sličnog konsocijacijskog modela zavisi od nekoliko ključnih faktora. Pre svega, neophodno je postojanje stvarnog institucionalnog okvira koji omogućava uključivanje svih relevantnih grupa u proces donošenja odluka. Pored toga, važno je da među zajednicama postoji visok nivo poverenja, kao i spremnost na kompromis i dijalog kako bi se postigla ravnoteža i stabilnost.
S druge strane, problemi i neuspeh nastaju kada takve institucionalne snage nedostaju ili kada se prava manjina ne sprovode efektivno. Takođe, duboko nepovjerenje među zajednicama i blokade od strane političkih elita koje više brinu o sopstvenim interesima nego o kompromisu mogu ozbiljno ugroziti funkcionalnost modela i dovesti do političke paralize.
(EUpravo zato.rs)