Palmarola u Italiji nema grad, nema puteve. Nema struje, nema mobilnog signala, nema trajektnog pristaništa. Većinu dana jedini način da se stigne do ostrva jeste malim čamcem sa Ponze, udaljene oko osam kilometara preko Tirenskog mora.
Ostrvo se nalazi zapadno od Rima, dovoljno blizu da se može obići u jednodnevnom izletu, ali i dovoljno udaljeno da rimska gužva, saobraćaj i neprestano kretanje deluju kao da pripadaju nekoj drugoj planeti. Dok rimski forumi, fontane i trgovi privlače milione posetilaca, Palmarola ostaje gotovo nevidljiva na turističkim mapama. Mnogi turisti nikada ne čuju za nju. Mnogi Rimljani je nikada ne posete.
One koji se ipak odluče na put ne privlače komfor i infrastruktura, već upravo njihovo odsustvo. Palmarola se strmo izdiže iz mora u vidu vulkanskih litica, prošaranih morskim pećinama i uskim uvalama. Postoji samo jedna plaža, mreža pešačkih staza koje vode u unutrašnjost i vrlo malo tragova savremenog razvoja.
Put do ostrva iz Rima podrazumeva voz do luke Ancio, zatim trajekt do Ponze, a potom dogovor sa ribarom ili vlasnikom privatnog čamca za prevoz u oba smera. Kako nema stalnih stanovnika, Palmarolu ne oblikuje turizam, već vreme, geologija i smena godišnjih doba.
Na ostrvu postoji samo jedan restoran u kojem se služi sveža riba i izdaje ograničen broj skromnih soba uklesanih u nekadašnje ribarske pećine duž litica. Smeštaj se rezerviše mesecima unapred, boravak je na principu punog pansiona, a cena noćenja počinje od 150 evra.
Marija Andreini, IT stručnjakinja koja radi na daljinu i živi u Trevizu, svakog leta dolazi na Palmarolu sa suprugom Marijom, bankarskim menadžerom, i njihovim petnaestogodišnjim sinom Patricijom.
"Ima toliko toga, a opet tako malo da se radi. Dane provodimo tako što ronimo i sunčamo se na plaži ispred restorana, prekrivenoj ružičastim koralnim oblucima. Noću ležimo na obali i posmatramo zvezde, šetamo sa baterijskim lampama. U zoru nas domaćini bude kako bi nas poveli na pešačenje do najvišeg vrha ostrva, da bismo dočekali izlazak sunca. Prizor je neverovatan", kaže ona.
Drevni tragovi
Pešačke staze sa plaže vode ka unutrašnjosti ostrva, uzbrdo prema ruševinama srednjovekovnog manastira i ostacima praistorijskog naselja.
"Za večeru jedemo ribu tek izvađenu iz mreže. Čitave nedelje imamo osećaj da živimo neko iskonsko, brodolomačko iskustvo, kao da smo porodica Kremenko na odmoru", kaže Andreini i savetuje posetiocima da ponesu planinarske cipele, pored opreme za plažu.
Iako je putovala širom sveta, uključujući i Maldive, Palmarola joj je, kako kaže, neuporediva. Pejzaž je "opčinjavajući", dodaje, "a nalazi se praktično u mom dvorištu, u Italiji. Teško je poverovati da imamo ovako fantastično mesto."
Van glavne plaže, obalu ostrva najbolje je istraživati gumenim čamcem. Litice se pretvaraju u morske stubove, tunele i grotla, dok okolne vode privlače ronioce, kajakaše i ljubitelje podvodnog sveta. Na kopnu su jedine životinje koje posetioci mogu sresti divlje koze, koje se skrivaju među niskim palmama po kojima je ostrvo dobilo ime.
"Ovo je povratak u praistoriju, u vreme kada su pećinski ljudi dolazili ovde u potrazi za dragocenim crnim opsidijanom, koji se i danas vidi u tamnim prugama na liticama, a koristio se za izradu oruđa i oružja", kaže lokalni istoričar Silverio Kapone. "Od tada se u pejzažu gotovo ništa nije promenilo".
Kapone živi na Ponzi, najbližem ostrvu i polaznoj tački za Palmarolu, koju redovno posećuje. Ponekad, kaže, ostavi i svog sina tamo na vikend da kampuje sa prijateljima. Ostrvo je, prema njegovim rečima, oduvek bilo nenaseljeno.
"Palmarola je uvek bila pusto ostrvo i upravo to je čini posebnom. Stari Rimljani su je koristili kao strateško osmatračko mesto za svoju flotu u Tirenskom moru, ali je nikada nisu kolonizovali", kaže on.
Sveti ritual
Vlasništvo nad ostrvom datira iz 18. veka, kada su napuljske porodice, poslate da nasele Ponzu, dobile pravo da među sobom podele Palmarolu. Danas je ostrvo u privatnom vlasništvu, podeljeno na brojne parcele koje i dalje pripadaju porodicama sa Ponze.
Visoko na liticama nalaze se male pećine pretvorene u jednostavna privatna skloništa, neka okrečena u belo i plavo. Nekada su služile ribarima kao zaklon od oluja, a mnogi vlasnici ih i danas drže snabdevenim, za slučaj da loše vreme onemogući povratak na Ponzu.
Na vrhu jednog morskog stuba stoji mala bela kapela posvećena Svetom Silveriju. Ovaj papa iz 6. veka bio je prognan na Palmarolu i veruje se da je tu i preminuo.
Svakog juna ribari iz Ponze plove do Palmarole povodom praznika Svetog Silverija, noseći cveće do kapele i u procesiji čamcima prenoseći drvenu statuu sveca. Učesnici se smenjuju u penjanju strmim kamenim stepenicama do najviše niše, gde se nalazi glavni oltar, kako bi se molili i medititali.
"To je sveti ritual. Molimo mu se svakog dana. Mnogi muškarci sa Ponze, poput mene, nose njegovo ime, jer je on naš zaštitnik. Verujemo da njegov duh i dalje obitava u vodama oko Palmarole", kaže Kapone.
Lokalne legende govore o mornarima koje su zatekle oluje i koji su, moleći se Svetom Silveriju, bili spaseni.
"Ukazanje sveca, koji se podigao iz mora, spaslo ih je i povelo nazad ka Palmaroli, gde su preživeli nedeljama, skrivajući se u pećinama", priča Kapone.
(EUpravo zato/BBC)