Španska Sredozemna ostrva odavno su simbol odmora, hedonizma i života bez žurbe. Milioni turista svake godine hrle na Majorku, Menorku, Ibicu i Formenteru u potrazi za suncem, morem i mediteranskim šarmom.
Ali južno od tog arhipelaga, tik uz obalu Alikantea, krije se jedno sasvim drugačije ostrvo, malo, ravno i gotovo nepoznato. Nueva Tabarka, dugačka svega 1.800 metara i široka 400, najmanje je stalno naseljeno ostrvo u Španiji. Na njoj živi oko pedeset ljudi, ali dvostruko više mačaka.
Upravo ta izolovanost spasla ju je od masovnog turizma i betonske gradnje koja je preoblikovala veliki deo španske obale. Ipak, Tabarka nije ni udaljena ni nedostupna. Do nje svakodnevno plove brodovi iz ribarskog mesta Santa Pola, a put traje svega pola sata. Iako je deo grada Alikantea, ostrvo ima potpuno drugačiji ritam i karakter, oblikovan svojom burnom istorijom i specifičnim poreklom stanovnika.
Ostrvo sa pričom iz tri zemlje
Današnji stanovnici potiču od Đenovljana koji su u 18. veku živeli na ostrvu Tabarka, uz obalu današnjeg Tunisa. Još od 16. veka, bogata porodica Lomelini iz Đenove imala je od lokalnih vladara dozvolu da tamo vadi crveni koral, tada vrlo traženu robu u Evropi. Tabarka je u to vreme imala oko 2.000 stanovnika, većinom italijanskog porekla.
Godine 1741. ostrvo je napao tuniški beg, zarobio deo stanovnika i srušio koloniju. Oni koji su uspeli da pobegnu utočište su pronašli u Španiji i Sardiniji, uz pomoć tamošnjih kraljeva koji su plaćali otkupninu za zarobljene Đenovljane. Španska kruna im je dodelila malo, pusto ostrvo blizu Alikantea, tada poznato kao Illa Plana, "ravno ostrvo". U znak sećanja na dom koji su izgubili, nazvali su ga Nueva Tabarka, Nova Tabarka.
Naselje nije nastajalo stihijski. Prema prosvetiteljskim idejama tog vremena, inženjeri su projektovali pravilnu mrežu ulica koje se i danas seku pod pravim uglovima, s glavnim trgom u centru. Čitavo ostrvo bilo je opasano bedemima i kulama kako bi se zaštitilo od gusara koji su u to doba redovno napadali špansku obalu.
Slična sudbina zadesila je i one Tabarkijce koji su se sklonili na Sardiniju. Tamo su osnovali sela Karloforte i Kalaseta na ostrvima San Pjetro i Sant’Antioko. Njihovi potomci i danas govore dijalekt "tabarkino" i čuvaju posebnu kulturu i običaje. Poslednjih godina, tri zajednice, iz Španije, Italije i Tunisa, ponovo su povezane. Godine 2024. čak 75 predstavnika okupilo se u Đenovi, mestu odakle su njihovi preci potekli. Pokrenuta je i inicijativa da se "tabarkinska priča" kandiduje za UNESCO listu nematerijalne kulturne baštine.
Prvi pomorski rezervat u Španiji
Iako mali grad, Tabarka ima izuzetnu prirodnu i kulturnu vrednost. Veći deo ostrva ostao je netaknut, dve trećine površine nisu izgrađene. Još 1986. godine Tabarka je proglašena prvim pomorskim rezervatom u Španiji, a njeno more danas je utočište za brojne morske vrste.
Preostala trećina ostrva, u kojoj se nalazi malo naselje, prilagodila se turizmu ali sa merom. Tradicionalne kamene kuće pretvorene su u male pansione i apartmane, a nekoliko restorana tokom leta poslužuje jednostavna riblja jela.
Ostrvo jednodnevnih posetilaca
Iako je ostalo van masovnog turizma, Tabarka nije nepoznata. Prema rečima Marije del Mar Valere, vlasnice restorana i predsednice udruženja ugostitelja iz Alikantea, čak 80 do 90 odsto posetilaca dolazi iz inostranstva. Većina njih su jednodnevni turisti koji brodom stignu ujutru i vrate se do večeri.
"Posao je sezonski. Imamo dvadesetak malih biznisa koji tokom leta opslužuju nekoliko stotina turista dnevno. Ali čim dođe zima, sve stane. Niko ne dolazi u decembru", kaže Valera.
U jesen, ostrvo gotovo utihne. Na pustim, urednim ulicama mogu se videti tek po koji prolaznik i brojne mačke koje se protežu na suncu. Prema podacima lokalnog udruženja, 2023. godine mačaka je bilo skoro dvostruko više nego ljudi.
"One su postale pravi simbol ostrva", kaže Valera uz osmeh. "Često ostanemo mi, nekoliko meštana i desetine mačaka koje svi zajedno hranimo".
Život van sezone
Ipak, život na tako malom ostrvu ima i svoju cenu. Nedostatak prevoza tokom zimskih meseci najveća je briga stanovnika.
"Teško je živeti normalno ako ne možete istog dana otići i vratiti se s kopna", kaže Karmen Marti, predsednica udruženja meštana Tabarke. "Stariji su posebno pogođeni, jer ne mogu redovno ići kod lekara".
Udruženje zato traži da stanovnici Tabarke dobiju slične beneficije kao i ostali španski ostrvljani, redovne linije, subvencionisan prevoz i bolje zdravstvene usluge. Marti predlaže i uvođenje elektronske karte za dolazak na ostrvo, kako bi lokalne vlasti imale precizan uvid u broj posetilaca i mogle bolje da planiraju infrastrukturu i javne servise.
Balans između nasleđa i turizma
Poput mnogih mediteranskih destinacija, Tabarka pokušava da pronađe ravnotežu između očuvanja autentičnosti i razvoja turizma. Grad Alikante je u maju 2025. doneo nova pravila za zaštitu arhitektonskog nasleđa ostrva.
"Radimo na očuvanju brojnih vrednih objekata, uključujući staru tvrđavu, i razmatramo njenu buduću namenu", objašnjava Hose Manuel Peres, šef sektora za kulturno nasleđe u Alikanteu.
Na samom rubu ostrva, tvrđava i svetionik stoje kao svedoci prošlih vremena. Odande se pruža pogled na obalu Alikantea, na visoke zgrade i urbanu gužvu, prizor koji jasno pokazuje koliko se svet promenio.
A iza njih, Tabarka i dalje živi svojim ritmom. Ostrvo mačaka, vetra i tišine, sa šačicom stanovnika koji čuvaju njegovo nasleđe. Mesto koje je uspelo da odoli brzini modernog sveta i ostane ono što mnogi na Mediteranu više nisu, mirno, skromno i po meri čoveka.
(EUpravo zato)