Nasilje prema ženama ne počinje jednim izolovanim događajem, već mu najčešće prethode strah, pritisci i ponašanje koje se dugo toleriše. Nasilje prema ženama se takođe ne završava statistikom jer, „u najboljem slučaju“, žene nose posledice i mnogo kasnije, u svakodnevnom životu. U najgorem, završe mrtve.
Nasilje nad ženama se prepoznaje u načinu na koji se žene kreću gradom, u rutama koje biraju za šetnju, u mestima koja izbegavaju i u ćutanju koje često biraju jer znaju da sistem neće reagovati.
Nažalost, već mnogo vremena se o ovim iskustvima govori tek kad postane nemoguće ignorisati ih. U međuvremenu, žene same beleže ono što im se dešava, mapiraju prostor, ostavljaju znake upozorenja i javno imenuju nasilje.
U poslednjem periodu ti pokušaji su dobili jasniji oblik u okviru i putem kampanja o kojima smo i mi pisali u želji da budemo deo rešenja problema.
Mapa seksualnog nasilja
Jedna od tih kampanja koje pozivaju na buđenje je formiranje Mape seksualnog nasilja u javnim prostorima u Beogradu.
Mapa je nastala u okviru projekta „(Ne) plaši se mraka“, koji sprovodi feministički kolektiv „Sestre, drugarice“, neformalna grupa okupljena oko ideje da bezbednost žena u javnom prostoru ne sme da bude privilegija, već osnovno ljudsko pravo.
Iskustva žena koja su uvrštena u ovu mapu su, malo je reći, strašna. Svako od njih možete otvoriti klikom na ikonicu na lokaciji gde je žena doživela seksualno zlostavljanje.
„Osetila sam da me prati još kad sam izašla iz autobusa i krenula kroz parkić, iskoristio je što nije bilo svetla i prvo me uhvatio za ranac. Bacila sam ranac i počela da vičem, na šta je usledilo njegovo: ’Kučko, kurvo, smiri se!’ Pokušao je da mi dodirne kosu, duga je baš bila tada. Trčala sam dalje koliko su me noge nosile, vratila se po ranac, iz njega su ispadale stvari“; „Stariji čovek na biciklu me je u prolazu uhvatio za dupe“; „Bile smo drugarica i ja u tramvaju i pre nego što su se vrata zatvorila, neki stariji čovek je otvorio svoj mantil i pokazao polni organ“...
Kako nam je ispričala Hristina Cvetinčanin Knežević, istraživačica, novinarka i feministkinja, „bezbedan grad za žene nije luksuz, to je osnovno pravo. I vreme je da postane prioritet“.
"Ideja je nastala iz nas samih, iz naših tela i iskustava. Većina nas je odrasla u manjim mestima, a u Beograd smo došle sa uverenjem da je ovo grad slobode, modernosti i da ćemo u njemu moći da dišemo punim plućima, da se slobodno krećemo, oblačimo, budemo viđene i bezbedne. A onda smo shvatile da sloboda u Beogradu, kao i drugde, ima svoje ograničenje i ne važi univerzalno za sve. Krenule smo od ličnih iskustava, od onoga što obično šapućemo jedne drugima: „Pazi, tamo nemoj sama“, „Meni se tu desilo nešto“, „Tu mi je lik pokazivao polni organ“... Htele smo da te šapate pretočimo u nešto vidljivo, da stvorimo mapu koja svedoči".
Većina nas je odrasla u manjim mestima, a u Beograd smo došle sa uverenjem da je ovo grad slobode, modernosti i da ćemo u njemu moći da dišemo punim plućima, da se slobodno krećemo, oblačimo, budemo viđene i bezbedne
Ljubičaste mašne
U okviru projekta „(Ne) plaši se mraka“ organizovana je i aktivnost u drugoj polovini prošle godine u kojoj su učesnice tokom večernje aktivističke šetnje na Adi Ciganliji prešle planiranu rutu dugu 7,7 kilometara, ali ih je potpuni mrak na pojedinim deonicama primorao da menjaju trasu. Za samo dva sata evidentirale su i prijavile oko 50 neispravnih bandera, uključujući i nekoliko čitavih delova šetališta bez ijednog svetla.
Kako ističu, za prijavu kvarova obratile su se na besplatni broj Beokom servisa 0800 110011 (opcija 9).
"Ovakvi delovi šetališta, u koje zalazak sunca donosi apsolutni mrak, jasno pokazuju koliko je pitanje javne rasvete povezano s bezbednošću žena. Iako smo imale baterijske lampe, mrak je bio toliko gust da nije bilo bezbedno da nastavimo dalje samo tom trasom, pa smo obišle i unutrašnji i spoljašnji krug".
Tom prilikom napravile su akciju kojom će pokazati nadležnim organima, ali i građanima i građankama koje bandere ne rade.
"Na svakoj ugašenoj banderi zavezale smo ljubičastu mašnu, kao trag otpora i solidarnosti. Mašna je i signal nadležnima da svetla ne rade i da treba da ih poprave, kao što smo to i uredno prijavile, ali i poruka građanima i građankama koji danju šetaju Adom da znaju na šta mogu da računaju noću. Za samo dva sata smo potrošile čitav kotur trake. Na taj način uradile smo ono što smo i najavile u pozivu medijima. Mi ne ćutimo, već prijavljujemo, i pokazujemo da Beograd treba da pripada i ženama posle zalaska sunca", poručile su aktivistkinje.
Ovakvi problemi nisu samo tehničko pitanje već i pitanje bezbednosti žena, jer mrak neretko znači odustajanje od kretanja, izbegavanje određenih ruta ili brži korak iz straha od potencijalnih napada.
„Dok nas smrt ne rastavi“
Cilj kampanje „Dok nas smrt ne rastavi“ Autonomnog ženskog centra, realizovane takođe tokom prošle godina, jeste prevencija femicida kao jednog od najvećih društvenih problema ne samo u Srbiji već i regionu. Podršku kampanji pružila je poznata modna kreatorka Marija Tarlać, čija unikatna crna venčanica, kao centralna tačka ovog performansa, postaje simbol borbe protiv femicida.
"Koliko god da verujemo da su venčanja simbol ljubavi i sreće, iskustvo žena koje su preživele nasilje pokazuje da mnoge od njih prvi put pretrpe nasilje tokom venčanja ili neposredno nakon njega. Crna venčanica u ovoj kampanji nije provokacija, već poziv da otvorimo oči pred stvarnošću u kojoj najveći broj žena strada od ruke sadašnjeg ili bivšeg partnera. Želimo da skrenemo pažnju na to da femicid nije iznenadna tragedija, već poslednji čin dugotrajnog nasilja koje je okolina mogla da prepozna. Naš cilj je da svako, na svoj način, pomogne ženi koja živi u nasilju, da je razume, podrži i da nikad ne zatvori vrata", rekla je Vanja Macanović iz Autonomnog ženskog centra.
Crna venčanica u ovoj kampanji nije provokacija, već poziv da otvorimo oči pred stvarnošću u kojoj najveći broj žena strada od ruke sadašnjeg ili bivšeg partnera
Pod sloganom „Dok nas smrt ne rastavi“, kampanja je usmerena na informisanje i edukaciju javnosti o tome kako uočiti obrasce ponašanja koji najčešće vode do femicida i na koji način pomoći nekome ko je u potencijalnoj opasnosti. Ona stoga predstavlja svojevrsni apel zajednici da to prepozna i deluje preventivno kako bi se sprečili budući slučajevi femicida.
(EUpravo zato)