Filmska industrija se neretko naziva prostorom slobode, kreativnosti i društvene odgovornosti. Ipak, iza tog narativa stoji znatno složenija stvarnost. Iako film i televizija imaju moć da oblikuju javno mnjenje i otvaraju važne društvene teme, odnosi moći unutar same industrije i dalje su duboko neujednačeni, posebno kad je reč o ženama.
Prema istraživanju „Žene u filmskoj industriji“, koje je sprovela međunarodna organizacija British Council, čak 71 odsto žena koje rade na različitim pozicijama u srpskoj kinematografiji navodi da se suočava s potplaćenošću, osećajem diskriminacije, seksualizacijom, isključivanjem iz procesa odlučivanja ili osporavanjem profesionalnog autoriteta. Iza ovih brojki stoji jasna poruka da u filmu ravnopravnost nije samo ono što se vidi na platnu, već i ono što se dešava iza kamere.
O tim nevidljivim mehanizmima, ali i o odgovornosti filmske industrije da ne reprodukuje postojeće modele nejednakosti, već da ih preispituje i menja, govori Nikolina Vučetić, producentkinja i predsednica Udruženja filmskih producenata Srbije.
Vi ste jedna od malobrojnih žena producentkinja. Da li mislite da filmska industrija ima odgovornost da doprinese društvenom shvatanju rodne ravnopravnosti?
Filmska industrija ne samo da ima odgovornost - ona ima i moć da premosti jaz između kolektivnog i ličnog iskustva, da produbljuje i menja imaginarijum jednog društva. Jedan film ili serija mogu da otvore pitanje nasilja, istorije, rata, rodnih uloga, identiteta i drugih tema i tako utiču na promenu tona javnog mnjenja i, mnogo važnije, stvore prostor za empatiju i refleksiju. Ne moraju da daju odgovore, snaga je u postavljanju pitanja na koja nismo uvek kao društvo spremni da odgovorimo. Zato i autoritarni sistemi pokušavaju da kontolišu kinematografiju ili je koriste kao „propagadno oružje“, a kako drugačije nego putem finansija koje su, da budemo otvoreni, i dalje u rukama muškaraca koji njima upravljaju s pozicija moći.
Kad se odluke koncentrišu u rukama malog kruga ljudi, pitanje rodne ravnopravnosti postaje pitanje i demokratije i prava na rad. Veoma je važno govoriti o toj sprezi - jer žene u takvom sistemu uvek prve osete zaključavanje i isključenost, jer su poslednje u lancu moći. Manje od dva do tri odsto globalnog venture i private equity kapitala ide kompanijama koje su osnovale žene, mešoviti timovi su na 10-12%, dok su muški timovi na preko 80%. U Evropi, prema podacima Evropske investicione banke, procenat je ispod pet odsto, a u istočnoj Evropi često bliže dva odsto, dok u Srbiji, nažalost, nemamo strukturisane podatke.
To nam sve govori da je finansijski jaz u pristupu kapitalu i dalje jedan od najotpornijih oblika nejednakosti.
Članica ste Evropske filmske akademije, izabrani ste da budete deo ACE Producers mreže, znači da vas evropska industrija prepoznaje kao producentkinju s glasom i uticajem. Šta vam je to lično značilo? Da li vam je otvorilo prostor koji ženama iz ovog regiona inače nije lako da osvoje?
Dolazim iz kulturnog sistema koji je hronično finansijski potkapacitiran i institucionalno vrlo nestabilan. Svaki projekat zahteva dugogodišnji napor – međunarodne koprodukcije sa pet, šest i sedam država, pregovore, umrežavanje i kontinuirano učenje o novim mogućnostima, ne samo finansijskim već i strateškim i tehnološko kreativnim, kako bi uopšte mogla stvarati sa autorima čije priče smatram važnim. Ti projekti su putovali najvećim svetskim festivalima i doveli me u Evropsku filmsku akademiju i u ACE Producers mrežu iskusnih filmskih producenata iz celog sveta, a nastajali su u uslovima koji nisu nimalo laki. I nisam jedina. Pogledajte, od sedam članova ACE Producers mreže koji su iz Srbije, pet su žene. I sad kad pogledate da u Evropi žene čine oko 30% filmskih producenata, a u Srbiji ne prelazimo 10% aktivnih, i uporedite ovaj postotak sa činjenicom da je većina filmova koje smo proizvele mi, nezavisne producenkinje, Srbiju odvela na crvene tepihe Kana, Venecije, Berlina...
Tako da možemo reći da nas je malo, ali u pristupu sedmoj umetnosti pravimo vidljivu razliku. Podržavamo se i kokreiramo siguran prostor za dostojanstven razvoj struke i industrije u ovom delu regije, i to ne samo putem evropskih instutucija u kojima smo nego i zahvaljujući Udruženju filmskih producenata Srbije, u kom su i Jelena Mitrović, Snežana van Hovelingen, Dragana Jovović, Maja Milojević Popović, Čarna Vučinić i Marija Stojanović!
Često se kaže da žene u kreativnim industrijama moraju da budu „duplo bolje“ da bi ih shvatili ozbiljno. Koliko se stvari menjaju po ovom pitanju?
Žene su oduvek morale biti duplo bolje. Samo što se danas o tome više govori. Menja se retorika, struktura sporije. Postoji veća svest, postoje programi podrške, fondovi s rodnim kriterijumima, naravno u Evropi, jer Srbija u javnom prostoru još uvek nije ni svarila niti usvojila rodno senzitivan jezik, a kamoli otišla dublje. Ali struktura kapitala je i dalje duboko tradicionalna globalno. U većini evropskih zemalja žene vode projekte s manjim budžetima. Kad budžeti prelaze određeni prag, struktura vlasništva postaje pretežno muška. Naravno, ima izuzetaka koji potvrđuju praksu.
Stalno se zamenjuju teze. Promena ne znači samo veći broj žena u industriji, niti samo da ih ima na tradicionalno muškim pozicijama u ekipi. Promena znači i da žene upravljaju kapitalom, da sede u odborima, komisijama, da odlučuju o selekcijama projekata, narativa, da definišu kriterijume, unapređuju zakone.
Kao ženi s bogatim iskustvom u industriji, šta vam najviše smeta u načinu na koji se priča o osnaživanju žena?
Da počnem od prekrajanja i brisanja istorije. Pogledajte, od pionirke filma Alice Guy-Blaché napravili su fusnotu. Francuskinja koja je 1896. režirala, pisala i producirala prvi narativni igrani film u istoriji filma, „Vilu iz kupusa“, i potom, zamislite, uradila još hiljadu filmova, otvorila i vodila svoj filmski studio, decenijama je potpuno izbrisana iz istorije filma. Ne da nije priznata kao pionirka, nego je nije bilo nigde. Njeni filmovi su pripisivani muškim kolegama, njen rad umanjivan, a njeno mesto u udžbenicima zauzeli su muškarci Melies i Griffith.
Sto dvadeset godina tišine u sedmoj umetnosti, eto vam paradigme: kad izbrišete ovakvu ženu iz istorije umetnosti, lakše je objasniti marginalizaciju žena u sadašnjosti u bilo kojoj oblasti.
Smeta mi simbolika bez strukturalne promene. Kao građanki, producentkinji, profesorki, ali i majci, uvek me je najviše brinula koncentracija moći u rukama malog broja istopolnih ljudi.
Smeta mi kad se osnaživanje svodi na panel o slobodi govora, da se Osmog marta vodi na ručak, umesto da kuva i sama sebi kupi cveće. Molim vas, osnaživanje je vlasništvo u rukama žena i ravnopravan pristup kapitalu. Tačka.
Ako biste povodom Dana žena mogli da pošaljete jednu realnu poruku ženama koje tek ulaze u ovu industriju, šta biste im rekli?
Većina je vaspitavana da budu najbolje ćerke, najbolje učenice, najbolje partnerke, najbolje majke, najbolje prijateljice… Da ne greše. Da drže pod kontrolom karakter, ego i naročito glas. Da budu odgovorne, pouzdane i da u tišini malo tretiraju kao mnogo. A filmska industrija je sistem koji testira granice – profesionalne, emotivne i psihološke. Zato bih im prvo rekla da na svom putu dozvole sebi greške. Zbog njih rastete, tretirajte ih kao lekcije.
Većina je vaspitavana da budu najbolje ćerke, najbolje učenice, najbolje partnerke, najbolje majke, najbolje prijateljice… Da ne greše. Da drže pod kontrolom karakter, ego i naročito glas. Da budu odgovorne, pouzdane i da u tišini malo tretiraju kao mnogo. A filmska industrija je sistem koji testira granice – profesionalne, emotivne i psihološke
Nemojte se skupljati, ublažavati svoj glas da biste sačuvale tuđi komfor. Vi ste deo kontinuiteta žena koje su stvarale, upravljale, vodile tako da nijedna ne bude više izbrisana iz istorije - jer ste toga svesne i jer ste hrabre. Gradite strukturu, sisteme, mreže, a ne samo svoju reputaciju. I kad pogrešite, jer hoćete, nemojte stati, samo korigujte putanju novim znanjem. Udružujte se, podržavajte se, zovite ako vam treba pomoć i, kad god bi da posustanete, setite se da se industrija ne menja zato što smo „poginule“, već zato što smo istrajne i volimo sedmu umetnost najviše na svetu.
Na kraju, najvažnije, budite nežne prema sebi, samo tako možete biti i prema drugima. Ne morate biti savršene da biste bile legitimne. Ne morate biti dopadljive da biste bile poštovane. Ne morate biti „duplo bolje“ da biste zaslužile prostor u kome ste stručne – iako će sistem često tražiti upravo sve to. Budite promena koju želite da vidite među nama.
(EUpravo zato)