Noelija je bila dvadesetpetogodišnja devojka iz Barselone sa paraplegijom, koja se mesecima borila da ostvari pravo na eutanaziju, tj. medicinski potpomognutu smrt.
Iako su njenu odluku podržali lekari, kao i najviše sudske instance u zemlji, proces je više puta odlagan zbog pravnih postupaka koje je pokrenuo njen otac uz podršku verskih organizacija.
Njena želja, konačno je ispunjena u četvrtal 26. marta u poslepodnevnim časovima, ali je ostavila otvorena mnoga pitanja.
Skok, patnja i odluka Evropskog suda za ljudska u Strazburu
Sve je počelo skokom sa petog sprata nakon pretrpljenog uznemiravanja i rezultiralo paraplegijom sa 75 odsto invaliditeta. Međutim, kako je u njenoj medicinskoj dokumentaciji zabeleženo da se ona pre ovog događaja suočavala sa psihološkim tegobama, pravni tim njenog oca iskoristio je ovu činjenicu za zamrzavanje čitavog procesa.
Njeno stanje je od strane lekara opisano kao "nepovratno", praćeno hroničnim bolom i psihološkim patnjama, što je u skladu sa predviđenim španskim zakonom za odobrenje eutanazije.
Skorašnja odluka Evropskog suda za ljudska u Strazburu da odbije poslednji zahtev za privremeno zaustavljanje eutanazije predstavljala je prekretnicu u ovom slučaju, jer je time praktično dato zeleno svetlo da se njena odluka i sprovede.
Španski mediji navode da se Noelijino zdravstveno stanje dodatno pogoršalo tokom meseci pravnih borbi, a čekanje je prema rečima lekara, "produbilo i fizičku i emocionalnu patnju".
Između lične volje i porodičnih uverenja
Jedan od ključnih aspekata ovog slučaja jeste sukob lične autonomije pacijenta i stavova porodice. Noelija je više puta jasno isticala kako želi da "ode u miru i da prestane da pati", uprkos protivljenju članova porodice.
Slučaj otvara važno pravno pitanje: da li članovi porodice imaju pravo da osporavaju odluku odrasle osobe koja je prema proceni stručnjaka, sposobna da samostalno odlučuje o svom životu i smrti.
Španija je legalizovala eutanaziju 2021. godine, čime je postala jedna od retkih država koje su jasno regulisale pravo na medicinski potpomognutu smrt.
Zakon predviđa stroge uslove, na osnovu kojih osoba mora da ima ozbiljnu i neizlečivu bolest koja izaziva patnju, te da ta odluka mora da bude dobrovoljna i pacijent upoznat sa svim okolnostima. Na kraju, odluka mora da bude revidirana i potvrđena nakon određenog vremenskog perioda.
Za mnoge odgovor je jasan, pravo na dostojanstvenu smrt trebalo bi da pripada isključivo onome ko tu odluku donosi, dok je za druge to pitanje koje nikada ne može biti isključivo lično.
(EUpravo zato/NG)