Kafići u Berlinu odavno su poznati po originalnim konceptima, ali oni koji se nalaze unutar gradskih grobalja pomerili su granice i postali svojevrsni simbol drugačijeg odnosa prema smrti i životu.
Danas ih u nemačkoj prestonici ima više od desetak, mirnih, zelenilom okruženih mesta u kojima se pije espresso, doručkuje i razgovara među nadgrobnim spomenicima. Iako zvuči neobično, Berlincima su upravo ovi kafići oaze mira u užurbanim četvrtima.
Za razliku od Pariza ili Njujorka, gde su groblja često ogromni kompleksi na rubovima grada, berlinska groblja su manja i, kako kažu sami Nemci, kiezbezogen, duboko povezana sa lokalnim zajednicama.
Od otpora i tabua do svakodnevice
Trend "kafića na groblju" počeo je pre nešto više od decenije, kada su se prvi lokali otvarali u okviru kapela, napuštenih sala i čak bivših krematorijuma. U početku su mnogi strahovali da će posetioci biti uznemireni, a ožalošćene porodice uvređene, ali se pokazalo da su ti strahovi bili neosnovani.
Jedan od najpoznatijih je Lisbeth, smešten u nekadašnjoj parohijskoj sali, okružen drvećem japanske trešnje. Vodi ga Italijanka Kjara de Martin Topranin, koja priznaje da ju je isprva šokirala ideja da radi u kafiću na groblju.
"Za nas Italijane, smrt je nešto što treba sakriti. Kad sam rekla porodici gde ću raditi, pomislili su da sam poludela", priča Topranin kroz osmeh. "Ali što sam više razmišljala, shvatila sam i baš zato treba to da uradim".
Kaže da su njeni gosti drugačiji od onih u klasičnim kafićima.
"Kada pređu kapiju groblja, kao da postanu nežniji, empatičniji."
Ipak, postoji granica.
"Ne prihvatam svadbe. Rođendani da, ali umereni. A kad neko ponese Aperol među spomenike, tu sam stroga".
Kafići iznikli iz borbe sa bolešću i tišinom
Za začetnika ovog neobičnog pokreta smatra se Bernd Bosman, koji je 2006. otvorio prvi "grobljanski kafić" u Nemačkoj, pod nazivom Finovo, u berlinskoj četvrti Šeneburg, istorijskom središtu LGBT+ života.
Bosman, borac iz 1980-ih za prava obolelih od HIV-a, izgubio je mnoge prijatelje koji su sahranjeni na obližnjem groblju Svetog Mateje.
"To je bilo lepo mesto za mrtve, ali strašno za žive", priseća se. "Nije bilo gde sesti, kupiti cveće, ni otići u toalet".
U napuštenoj zgradi pored kapije otvorio je kafić, koji danas ima i cvećaru Red Poppy. Njegov primer ubrzo su sledili i drugi, širom Berlina niču slični lokali, svaki sa sopstvenim identitetom.
Nova upotreba starih prostora
Kako se sve više Nemaca odlučuje za kremaciju umesto klasične sahrane, groblja imaju sve manje prihoda i sve više praznih prostora. Napuštene kapelice i zgrade postale su idealne za preuređenje u kafiće, umetničke centre i prostore za okupljanje.
"Svet je brz, stresan, bučan, a ovde ljudi dobiju trenutak tišine", kaže André, socijalni radnik koji često doručkuje u kafiću Friedberg u četvrti Krojcberg. "Jednom sam video grupu ožalošćenih kako puštaju pesmu Nila Janga za oproštaj. Pomislio sam, i moja sahrana bi mogla tako da izgleda, uz život koji teče oko mene."
Smrt i život, lice i naličje
U južnom delu Berlina, u četvrti Nojkeln, nalazi se kafić 21 Gramm, nazvan po legendarnom "težinom ljudske duše". Smešten u staru kapelu, okružen lipama, ovaj prostor je, kako kaže joga instruktorka Ieva Grigalavičiute, "više o životu nego o smrti".
"Kod nas u Litvaniji kažemo: kad neko umre, neko se rodi. Isto je i ovde, smrt i ponovo rađanje", objašnjava ona.
Sličnu atmosferu ima i Mars, kafić u kompleksu Silent Green u berlinskom okrugu Veding, smešten u nekadašnji krematorijum. Mladi ukrajinski dizajneri Julijan i Ruslana dolaze zbog, kako kažu, "blage jeze i savršene kafe".
"Ima taj ‘Twin Peaks’ vajb, pomalo sablasno, ali i prelepo", kaže Ruslana. "I što je najvažnije, ovde možeš da se sakriješ od sveta".
U gradu koji je izgradio svoj identitet na kontrastima i slobodi, kafa među grobovima postala je simbol novog pogleda na život, onog koji ne beži od smrti, već je prihvata kao njen tihi, neizbežni deo.
(EUpravo zato/Gardijan)